Barba Ante ima 95 godina i svaki dan radi u vinogradu: “Pitaju me zašto se mučim, ali meni je to za dušu, tu se najbolje osjećam”

Ruke su mu izborane, dlanovi hrapavi, kosa sijeda, a korak nesiguran. Ali osmijeh i sjaj u očima kao da brišu godine koje su na njegovom licu iscrtale duboke bore. Eh da, godine… Ante Buktenica Peculo ima ih 95 i svaki dan, bez iznimke, provodi u svom vinogradu na Šolti. To ga smiruje, tamo se najbolje osjeća, to je njegov život… Imali smo priliku kratko porazgovarati s gospodinom Antom, koji je veselo primio goste, natočio čašu svog dobričića i prisjetio se minulih godina, te prepričao kako njegova svakodnevica izgleda danas.

Barba Ante živi u Grohotama, slikovitom šoltanskom mjestu koje je srce otoka. Nešto dalje od mjesta nalazi se njegov vinograd, najstariji na otoku, a zasigurno i jedan od najstarijih u Dalmaciji. Vinograd i masline njegov su život od malih nogu, a Šolta u njegovom srcu zauzima posebno mjesto.

Uvijek je dolazio, sadio, orezivao, brao, a kad je početkom devedesetih otišao u mirovinu, znao je da postoji samo jedno mjesto na kojem ju želi provesti. I od tada redovito, svaki dan, ide u svoj mali raj, uredne redove vinove loze, gdje je zrak ljepši, a srce mirnije.

„Već s pet-šest godina sam išao s obitelji u vinograd i na ribanje. Naučio sam sve, kako se sadi, bere, kako se lovi riba. Uvijek je vinograd bio dio mog života, ali nakon umirovljenja sam ga se opet ozbiljnije prihvatio, zasadio nove loze… To mi je sve ostalo do danas,“ govori nam barba Ante.

Najviše sadi dobričić, autohtonu šoltansku sortu koja je jedan od roditelja slavnog plavca malog i koja posljednjih godina doživljava veliki povratak i priznanje koje oduvijek zaslužuje.

Prisjetio se i svoj djetinjstva i mladosti. U selu su u to vrijeme sve kuće bile male, živjelo se od zemlje. Ante Buktenica Peculo dolazi iz velike obitelji, u kući ih je bilo 13, uvijek je bila puna, no nekoliko je događaja kroz gotovo cijelo stoljeće njihov doma ispraznilo. Prvo je krenulo iseljavanje, najviše nakon što je je peronospora uništila vinograde, a protutnjali su najprije Prvi, a potom i Drugi svjetski rat. Ovog kasnijeg se Ante dobro sjeća, bio je mladić, na Šoltu su padale bombe, otok je evakuiran. I na njihovu je kuću pala bomba, obnovili su ju tek dvije godine kasnije, a u spomen na to vrijeme i danas stoji jedna maslina koju su tada posadili.

Prisjeća se Ante i kako je nekad na zemlji bilo teže raditi, ručno se okopavalo, navrtalo, živjelo se za masline i vinovu lozu. Neki su mještani i članovi njegove obitelji ostali u Americi, ali neki su se i vratili i sve uložili u zemlju i vinograde. Nakon rata godinama se sve raščišćavalo, zidalo, radilo, ali imali su volju. Onu kakvu danas teško možemo zamisliti.

Još kao dječak, Ante je dakle naučio sve oko loze, te mora i ribarenja. Ne čudi stoga da ga je put u mladosti odveo u Split i Institut oceanografije i ribarstva. Proveo je 25 godina radeći na brodu, a ukupno je u Splitu i Institutu skupio preko 32 godine staža, oženio se i zasnovao obitelj. Ali kad je došlo dobra umirovljenja, zov Šolte i vinograda bio je jači od privlačnosti velikog grada.

„Pitaju me zašto se mučim, ali meni je to za dušu. Biti u vinogradu, sjediti, udisati čisti zrak. I oko kuće sam posadio lozu da mi uvijek bude blizu. Najbolje se osjećam u vinogradu i to me najviše opušta, iako sam tu najviše muke vidio,“ otkriva nam barba Ante. Od svog vinograda, svog malog komadića šoltanskog raja, ne odustaje, iako ga noge više ne služe kao nekad. Ali za taj osjećaj sreće, ipak ga i dalje polako, korak po korak, dovedu do mjesta gdje je najsretniji.