U nekadašnjoj štali danas se uživa u domaćoj hrani i najljepšoj terasi s pogledom na brežuljke! Posjetili smo restoran koji već 26 godina oduševljava goste na Plešivici

Postoje mjesta koja poželiš posjetiti zbog lijepog ambijenta. Zbog divne terase u hladu i impresivnih pogleda na brežuljke. Postoje i ona koja te osvoje hranom, tanjurima koji mirišu na djetinjstvo, na nedjeljni obiteljski ručak, na nešto što se ne da naručiti putem aplikacije. Neka mjesta pamtiš po čaši vina koja je došla u pravom trenutku, taman kad je sunce krenulo tonuti iza vinograda. A onda dođeš u restoran Ivančić na Plešivici i shvatiš da postoji mjesto koje ima sve to. I puno više od toga.

Na Plešivici, vinskoj regiji koja posljednjih godina postaje sve prepoznatljivija i izvan granica Hrvatske, Ivančić već 26 godina kuha, toči i živi svoju jedinstvenu priču. Priču koja nije skrojena za društvene mreže, već za goste koji kad jednom dođu ostanu zauvijek zapisani u bilježnicu s rezervacijama. Dočekao nas je Domagoj Ivančić, vlasnik, konobar, vinar i domaćin u punom smislu te riječi. Čovjek koji većinu dana provodi između kuhinje, podruma i vinograda, i cijeli svoj život njeguje ono što je njegova obitelj godinama gradila: jednostavnost, dosljednost i toplinu zbog koje ovo mjesto itekako vrijedi posjetiti!

„Ovo vam je prije bio štagalj. Znate li što je to? To vam je ona gospodarska kuća koja se koristi za čuvanje stočne hrane. U dojnjem dijelu su nekad bile krave, a od gore se bacalo sijeno,“ objašnjava nam Domagoj dok pokazuje gdje se danas nalazi šank, a gdje se nekad hranilo blago. S obzirom na to da se restoran nalazi u starom obiteljskom zdanju, svako drvo i svaki kamen ovdje imaju svoju funkciju i uspomenu. Restoran Ivančić otvoren je 15. veljače 1999. godine. „Prije nas su radili Vidikovac i Sokač, ali oni su se zatvorili. Mi smo ostali. I dan-danas smo tu svaki dan, osim ponedjeljka,“ kaže Domagoj.

U ono vrijeme, kad još nije bilo ni interneta, a kamoli navigacije i Google recenzija, nije bilo lako voditi restoran „negdje gore u brdima“. Sve se prenosilo od usta do usta. „Tata je bio električar, mama trgovkinja. Imali su prijatelja koji ih je nagovorio da otvore restoran. I evo nas danas, neka su jela u ponudi kao i prvog dana, ali sve je zapravo domaće, sve je iz naših ruku.“

Na Ivančićevom meniju nećete naći ukrašene posteljice, niti reinterpretirane jela od nečeg „pjenastog“. Ovdje se sve kuha baš onako kako se radilo prije ere interneta, food blogera i reality chefova. U velikoj kuhinji na najljepšem plešivičkom brijegu, svakog dana, osim ponedjeljka, poslužuje se uistinu ozbiljna, domaća i poštena hrana.

Za predjelo nam na stol stiže hladna plata, a na njoj domaća šunka, češnjovke, špek, sir i vrhnje. Ništa od toga nije „industrijski“. Sve je ili iz vlastite proizvodnje ili od malih, poznatih ljudi iz okolice. „Imam cure iz Svete Jane koje još uvijek imaju svoje krave, od njih naručujem sir i vrhnje. A suhi sir uzimamo od Šestaka. Sve što pripremamo u kuhinji znamo tko proizvodi, što je i kako je, a dosta toga i sami uzgajamo,“ kaže Domagoj.

Glavna jela su srce ove kuhinje. Uskoro na stol stižu janjeća i teleća koljenica, meke do kosti, s hrskavom koricom i mirisom koji dugo neću zaboraviti. A onda, bečki. Ne bilo kakav, nego onaj pravi, od teletine, s domaćim jajima i znanjem koje se ovdje ne prepisuje s interneta. „Mora biti dobro meso, dobro istučeno. Radimo i svinjski i teleći, ali forte nam je teleći. I radimo s vlastitim jajima, zato su i palačinke tako dobre,“ s osmijehom dodaje Domagoj.

Ono što restoran Ivančić čini još posebnijim jest njegova vinska priča. „Imamo svojih pet etiketa, ali u ponudi je preko 80 vina, i to većinom plešivičkih. Kod mene gosti mogu kušati sve, od Tomca, Koraka, do malih vinara poput Lackovića ili mojih bratića Ivančića. Ako netko želi bocu za doma, prodam i po nabavnoj cijeni. Nije sve u zaradi.“

Domagoj posebno ističe važnost emocije u svemu što radi. Pomaže mladim vinarima, gura nepoznate etikete, preporučuje ono što vjeruje da zaslužuje pažnju. „Znam kaj valja. Kad gost kaže da bi nešto laganije, svježije, ja već znam kaj mu ponudit’. I pogodim 85 posto puta.“

Restoran Ivančić je obiteljski posao u svakom smislu te riječi. Domagojev tata, iako službeno u mirovini, i dalje pere čaše, sređuje stvari, uvijek tu negdje u pozadini, tih, pouzdan i nenametljiv. Mama uskače u kuhinju i kad je gužva poslužuje goste. Supruga i djeca su također tu uvijek prisutni. „Klinci su već veliki. Jedan ide u turističku školu. Rekao sam mu nemoj odmah za konobara, završi četiri godine, možda budeš htio kasnije upisati agronomiju. Nikad ne znaš. Ja s 15 godina nisam imao pojma da ću ovo raditi cijeli život,“ kaže Ivančić. Primjećujem kako Domagoj svoj posao ipak ne romantizira. Zna koliko je zahtjevan, koliko život zna proći u ritmu vikend-gužvi, narudžbi i šlaufa koji treba upogoniti usred prerade vina.

Prvi vikend kad su otvorili prije više od 25 godina, tata Ivančić bio je presretan. Naime, prodali su dva bečka. Samo dva, ali to je tada značilo sve. Bilo je to vrijeme bez Instagrama, bez Google recenzija i bez GPS-a. Gosti su dolazili na temelju preporuka, a najvažniji marketinški alat bio je dobar glas.

Danas, više od dva desetljeća kasnije, terasa restorana zna biti puna i usred tjedna. „Bez obzira što nije vikend i radni je dan, terasa nam se brzo napuni. Ljudi stvarno izlaze i vole ručati ili večerati okruženi prirodom. No, ljeti je ipak malo drugačije. Naručuje se carpaccio, naresci, malo pjenušca. Lagano. Ljetno. I super je to,“ objašnjava Domagoj dok promatra goste kako nazdravljaju s pogledom na zelenu plešivičku bajku.

Na pitanje o budućnosti restorana, Domagoj ne daje velike planove. Odgovor je tih, gotovo skroman, ali pun značenja. „Ne budem ja cijeli život ovo delal“, kaže iskreno, dok pogled klizi prema vinogradima. „Želja mi je kasnije posaditi još vinove loze i baviti se vinarstvom.“ To „kasnije“ ne dolazi iz umora, već iz prirodne mijene, iz potrebe da se nakon godina među tanjurima i ljudima, okrene zemlji, miru i procesu koji ne zahtijeva brzinu, nego strpljenje.

Restoran Ivančić možete posjetiti svakog dana osim ponedjeljka, na adresi Plešivica 45, svega nekoliko kilometara iznad grada Jastrebarskog. U ugodnom ambijentu obiteljske terase, s pogledom na vinograde i tanjurima koji mirišu na pravu, tradicionalnu domaću hranu, lako je zaboraviti na vrijeme. Svoj stol osigurajte na broj 01 6293 303, jer se mjesto vikendom teško nalazi bez prethodne rezervacije. I nemojte žuriti. Ovdje se jede s guštom, pije s osmijehom i ostaje malo duže nego što ste planirali.