Bili smo u restoranu koji Šibenčani i dalje zovu Torcida: kilogram janjetine košta 60 eura, a stolovi su svejedno puni

Kad se u Šibeniku spomene ime „Vicko“, mnogi će ga i dalje instinktivno povezati s njegovim starim nazivom, Torcida. Restoran koji se smjestio u Donjem polju, nekoliko kilometara od centra grada, odavno je prerastao u mjesto s posebnom reputacijom, gastro instituciju u koju se odlazi s namjerom. Ondje su večerali domaći i gosti iz cijele Hrvatske, ondje se dovoze prijatelji iz inozemstva, a za stolom se nerijetko traži porcija više. Jedan od simbola Šibenika i šire okolice godinama gradi svoju priču upravo na onome po čemu je ovaj kraj nadaleko poznat, a to je, naravno, janjetina.

Za Vicka sam čuo nebrojeno puta, ali nikad nije bilo prilike da tamo i svratim. Sve do proteklog vikenda, kada sam s društvom bio kod prijateljice u Tribunju. Negdje predvečer, kad je glad već lagano počela pritiskati, netko iz ekipe gotovo refleksno je izgovorio „Vicko“. Dovoljno je bilo da pogledamo jedni druge i odmah se složimo da idemo. Nazvali smo dva sata ranije, rezervirali svoj stol i krenuli prema toj šibenskoj gastro instituciji…

Na večeru stižemo u subotu navečer, malo iza 20 sati. Parking je pun, auta na sve strane, a već nas s ulaza dočekuje prizor za pamćenje. Bio je to nevjerojatan zalazak sunca, onaj ljetni, vatrenih boja, kakav ostaje urezan u pamćenje dugo nakon što se dan ugasi. Polako ulazimo u restoran i pred nama se otkriva velika terasa koja odiše tradicijom, ali i živahnošću. Konobar nas vodi do stola za četvero, ljubazno nas smješta i donosi jelovnik u kojem se nizala prava riznica dalmatinskih specijaliteta, od tradicionalnih predjela do mesnih i ribljih klasika.

Predjela s pršutom, sirom iz mišine i hobotnicom na salatu, zatim rižoti i tjestenine, glavno poglavlje s janjetinom, odojkom, tukom, teletinom, pa sve do lignji i hobotnice, pivca i kotleta… Ponuda je široka i bogata, no većina gostiju u restoranu ne razmišlja predugo. Svi znaju zašto su ovdje. Janjetina. Riječ koja se izgovara instinktivno, kao refren koji svi znaju jer jasno je da se u restoran Vicko dolazi upravo zbog nje.

Naša narudžba nije ništa drugačija. Četiri porcije janjetine za pola sata dolaze na stol, konobar pladanj vuče na kolicima, uz svečani ton koji daje do znanja da je riječ o specijalitetu kuće. I već prvi zalogaj potvrđuje zašto je Vicko institucija. Korica je savršeno hrskava, meso sočno i mekano, taman posoljeno i začinjeno da naglasi ono najvažnije, a to je, naravno, kvaliteta mesa. Gotovo svi stolovi oko nas jedu isto, čak i skupina od desetak Francuza koji uživaju u zalogajima domaće janjetine kao da su odrasli uz nju.

Nije nevažno naglasiti ni činjenicu da ovdje ništa nije „uvozno“ ili kupljeno usput. Vicko se ponosi vlastitim uzgojem i domaćim namirnicama, od povrća, vina, maslinova ulja, meda i sira, pa sve do mesa koje dolazi iz Zagore i obiteljskog uzgoja. To se osjeti u svakom detalju, od kruha iz krušne peći koji stiže još topao na stol, pa do vina koje je, iznenađujuće, cjenovno pristupačnije nego u većini restorana uz more.

Ipak, jedno je nemoguće zanemariti, a to je cijena. Naime, kilogram janjetine stoji 60 eura, što je osjetno više od ostalih specijaliteta na jelovniku. Za usporedbu, kilogram odojka ili pivca košta 30 eura, teletine 35, a tuke 45 eura. Upravo je janjetina jedino jelo kojemu je cijena znatno „podebljana“. No, činjenica da gotovo svi u restoranu jedu upravo nju potvrđuje da je odluka vlasnika i više nego opravdana. Vicko zna što gosti žele, a gosti to bez pogovora plaćaju.

Večer završavamo desertom, a izbor pada na rožatu. Klasični dalmatinski desert ovdje je poslužen u najboljoj verziji… kremast, uravnotežen, s pravom mjerom karamele koja je zaokružila cijeli gastronomski doživljaj. Sve se skupa uklopilo u večeru koja se pamti, od atmosfere i usluge, do onoga što se našlo na tanjuru. Konobari su bili profesionalni, nenametljivi, uvijek pri ruci, a svaki detalj posluživanja pokazuje da je riječ o uigranom timu koji zna koliko im je gost važan.

Restoran Vicko, ili Torcida kako ga mnogi još zovu, mjesto je u koje se svrati slučajno, ali i destinacija za koju se planira večer, rezervira stol i dolazi gladan. Janjetina je ovdje zvijezda i razlog zbog kojega se gosti uvijek iznova vraćaju, iako cijena nije mala. No, iskustvo, tradicija, domaće namirnice i uigrana usluga čine da se sve uklopi u priču koju vrijedi iskusiti barem jednom.

Ovdje ne treba očekivati luksuz ni fine dining, jer Vicko nije restoran koji ide u tom smjeru, on je prije svega mjesto za jednostavan užitak u domaćoj kuhinji. Možda je cijena janjetine previsoka da bi postao redovito odredište, ali kao doživljaj koji spaja tradiciju i gastro reputaciju, posjet Vicku svakako se pamti.