Posjetili smo smaragdni izvor u Albanskim Alpama i potpuno se oduševili: toliko je čaroban da ga mnogi nazivaju najljepšim u Europi

Godinu dana. Godinu dana smo sanjarili trenutak kad će se pred nama ukazati vrhovi Albanskih Alpi. Prokletije im je puno zloglasniji, mračniji naziv, proizašao iz legende o prelijepoj vili i trojici braće koja su se poubijala zbog nje, no planine su to koje, unatoč tom imenu, pune dušu. I definitivno, poput vile, očaravaju ljepotom. Visoki su i ponosni tamošnji vrhovi, priroda se ovdje ne šali i misli ozbiljno. U njoj smo mali i nevažni, tek sporedni glumci. I sada smo, napokon, baš takvi, sitni i puni strahopoštovanja gledali u vrhove o čijem smo zagrljaju maštarili godinu dana.

No, prilikom ovog posjeta sjeveru Albanije ipak nismo planirali ‘dramatične’ planinarske pothvate. Naime, u našem malom timu imamo jednog trogodišnjaka koji je trenutačno u fazi da ga ponekad znaju ‘zaboljeti noge’. Pa se prilagođavamo. No, ipak smo htjeli barem malo okusiti njihove ljepote, malo više od onog po što smo u principu i došli: gledati u njih i diviti se. I tako smo se odlučili na mali planinarski izlet čiji je krajnji cilj bilo predivno Plavo oko Thetha u selu Kaprre. Ima inače Albanija, krcata lijepom prirodom, još jedno plavo oko. Ono se nalazi na jugu zemlje. No, nama je srce ubrzano kucalo upravo zbog ovog.

No, prije svega, sam Theth. Duga je bila vožnja uskom planinskom cestom, nama neiskusnima i još nenaviknutima na odvažnu albansku vožnju, do tog mjesta, središta Albanskih Alpi koje nas je začudilo svojom živahnošću i užurbanošću. Cesta koja prolazi kroz to selo u dolini stiješnjenoj između moćnih vrhova možda nije asfaltirana, no definitivno je prepuna ljudi. A oni se pak vrzmaju među različitim objektima za smještaj kojih, koliko čitamo, svake godine ima sve više. Navodno su i vlasti svojedobno reagirale buldožerima protiv bespravnosti i bilo je čak i napetosti i blokada.

No, nas je Theth dočekao miran. I s najljepšim pogledima. Bilo da smo se budili u našem šatoru, u jednom od kampova na padinama povrh doline ili pak šetali do tamošnje crkve ili jeli u restoranu, s nogama na zelenoj travi… Jednom, mnogo sam puta pomislila gledajući gorostase okolo. Možda jednom, da, no ovaj put je ipak bila prilika za nešto jednostavnije. U biti, jednu od najpopularnijih atrakcija na području Tetha, spomenuto plavo oko.

Od samog Thetha udaljeno je ono oko sedam kilometara. Nalazi se u nacionalnom parku Thethi, kako kažu, u srcu Albanskih Alpi, a radi se o prelijepom krškom vrelu smaragdne boje koje se puni podzemnim vodama, ali i vodopadom s kojeg se slijevaju planinske vode. Rodno je to mjesto, u amfiteatru stijena i zelenila, Crne rijeke, nevjerojatno prozirne i jednako hladne. Površina prelijepog vrela je oko 100 metara četvornih, a duboko je između četiri i pet metara. I iznimno popularno.

Dva su uobičajena načina kako doći do plavog oka Thetha i obje znače planinarenje. Prva je dulja: staza polazi iz samog Thetha. Druga je brža i kraća, a u biti pretpostavlja parkiranje automobila po cijeni do 200 leka odnosno 2 eura u selu Nderlysaj te početak hodanja na početku tamošnjeg kanjona. Do istog sela možete doći i taksijem, a vrlo su česti i izletnički kombiji. Uglavnom, na isto mjesto, u Nderlysaj ćete doći i ako ste krenuli hodati duljom opcijom iz Thetha. Iako od Nderlysaja staza relativno brzo kreće uzbrdo, uz jednu stranu kanjona, iako je često s jedne strane provalija, a s druge stijena staza te iako ćete na stazi često hodati po stijenju, ona objektivno nije zahtjevna. U prosjeku, planinarima je potrebno 45 minuta da dođu do cilja.

Našoj planinarskoj družini je uz sve stanke, proučavanja stijena, igre i pitanja te predahe trebalo oko tri i pol sata. Dugo, no apsolutni izvor sreće i ponosa jer je njezin najmlađi član praktički dvije trećine puta prevalio sam. Ostatak smo ga nosili u nosiljci: sad je to već teret koji se dobrano osjeća uzbrdo, po albanskim vrućinama, pogotovo ako kao i mi, ali u našu obranu i gomila drugih ljudi tog dana, na stazu kreneš oko podneva.

Prije nego što počinje sam uspon, na dionici staze kada još nismo vidjeli da se ona kreće uzdizati, jedan nas je čovjek koji se spuštao pitao znamo li u što se upuštamo. Rekli smo mu, uz smiješak, ‘ne’. Kazao je da je strmo i teško, vjerojatno brinući se kako ćemo s našim malim. No, bilo je i druge djece. I planinara svakakvih kondicija i dobi, kao i onih koji su se na opisanu stazu odvažili krenuti u japankama. To je nešto što doista ne preporučujemo…

Uglavnom, staza se penje i penje, sve dok u jednom trenutku, relativno blizu Plavog oka ne krene polako spuštati, ususret samoj rijeci. U jednom trenutku doista izbijate na nju, nevjerojatno prozirnu, kao da nema ništa između kamenčića na dnu i vas, a zatim još malo preko mosta, i još par minuta… I, tada, ukazat će se pred vama ono, plavo oko, vjerojatno okruženo mnoštvom drugih ljudi, no toliko lijepo da zaboravljate na sve. Malo smo ga gledali u njegovoj razini, a zatim se uspeli povrh njega, u restoran čiji su se stolovi doslovno nakalemili na liticu. I uživali… Znali smo da kod plavog oka ima restoran, no nismo ni sanjali da se nalazi tamo gdje se nalazi.

Uživali smo i nešto prije, nekoliko minuta prije, na samoj obali rijeke, svojevrsnom ‘kupalištu’ kojem gravitira hrpa izletnika. Hladnoća je to koja se plamti iako smo samo umočili noge. Neki su se kupali, no teško bi se to moglo u biti nazvati kupanjem. Više je ličilo na ledenu kupku, u koju su brzo ulazili a još brže izlazili. Crna rijeka jedna je od onih od koje definitivno bole kosti… Pretpostavljamo da je ona hladila i pića u pravim škrinjama ispunjenima vodom na koje smo nailazili na putu do izvora. Prošli smo kraj dva takva ‘ugostiteljska objekta’, odnosno štanda…Isto tako, odmah do tog kupališta i mosta, a kod jedne od tih dviju škrinja, bila je i mala čistina. Sudeći po natpisu na njoj se moglo kampirati, a kampiranje na divlje je i inače dozvoljeno u Albaniji.

Sama planinarska staza od sela Nderlysaj pa do plavog oka dugačka je oko tri kilometra, dakle šest ukupno. Nije kružna, vraćate se po istom putu, samo u jednom trenutku na stazi put se nakratko račva i jedan od ogranaka vodi kroz sjenovitiju šumu što je dobra opcija po vrućinama. Staza inače nije dobro označena, ali toliko je jasna i očigledna da nema šanse da ćete se izgubiti. Uostalom, na njoj definitivno nećete biti sami, osim ako se na nju ne otisnete u neko suludo doba dana.

Kad smo se mi vraćali, a bilo je to u kasnijim poslijepodnevnim satima, promet na stazi se doduše smanjio. Isto tako pala je i kiša što nas je ponešto usporilo pri spuštanju, no ubrzo je, kako to zna biti u planinama, prestala. Taman za zadnje čudo prirode tog dana. Naime, na samom početku staze, u ovom našem slučaju kako smo se spuštali, na njezinu kraju, nalaze se tzv. kamene kupke ili kameni gaj.

Nevjerojatno je to mjesto koje je oblikovala rijeka, prepuno stijena ružičaste boje i malih bazenčića vode zarobljenih u njima. Ljudi se tu, može se pročitati na internetu, inače znaju kupati, no ovaj put nisu bili puni vode. No, mi, nas troje uzbuđenih, ali i pomalo umornih planinara sjedili smo na tim blago ružičastim stijenama. I bili smo sami. Nakratko smo imali te predivne, najdivnije, toliko sanjane Prokletije samo za sebe. Zarile su nam se svojim vrhovima duboko u srce. I tamo će, čini se, ostati.