Grad čije su ulice nakon potresa rasplakale cijelu Hrvatsku danas je šareniji i veseliji nego ikad! Posjetili smo Petrinju i oduševili se na svakom koraku

Na nekim se mjestima osjećaš kao kod kuće. Osmijeh domaćina je iskren, posjet se lako pretvara u opušteno ćaskanje, baš kao s prijateljima. Zbog nekih krajeva i nekih ljudi jednostavno zaboravljaš na vrijeme. Jedno od takvih mjesta je Petrinja. Svaki novi posjet tom gradu i njegovoj okolici potvrđuje svaku od navedenih riječi. Tako je bilo i s posljednjim. Taj mali grad velikog srca, kako ga s pravom opisuju, ponovno je očarao, uljepšao nam svakodnevicu i upisao se u knjigu najdivnijih uspomena, opet je dokazao da je uvijek iznova vrijedan dolaska. I nakon ovog posjeta, zaključak se nametnuo sam od sebe: Petrinja nije samo mali grad velikog srca, Petrinja je mali grad velikih doživljaja.

Naš najnoviji susret s Petrinjom započeo je u Gradskoj munjari. Taj multimedijski prostor i kulturno središte ‘opremljeno je’ Gradskom kavanom, slatkim zalogajima i lijepim uređenjem, i jedno je od mjesta, gdje se uz dva kilometra dugu Petrinjsku šetnicu koja prati rijeku Petrinjčicu, spajaju tradicija i moderno. Svaki stol, primjerice, krasi stucka, starinska ‘termosica’ i simbol duge lončarske tradicije kojom se Petrinja može pohvaliti. S druge strane, na zidu ‘se vrte’ prikazi DRONE-IN-a, Centra za inovacije i umjetnu inteligenciju Petrinja.

Izrodio je on već drugu generaciju programera bespilotnih letjelica, no izgradnja zdanja futurističkog izgleda u kojem će Centar ‘stanovati’, ipak će malo pričekati. Većina resursa u gradu, što se i vidi po tamošnjim ulicama, idu u smjeru obnove od potresa, no Petrinja nikada nije odustajala. Doći će i to na red, jasno nam je, kao što jedna za jednom niču i zdanja u Ulici Ivana Mažuranića, sada sve šarenijoj i veselijoj, a čija je devastacija rasplakala cijelu Hrvatsku.

No, sve ono što je još pod skelama, Petrinja višestruko nadoknađuje upravo srcem. Ljudi se polako vraćaju, vrtićki su kapaciteti popunjeni, ubrzo će i knjige, govore nam naši domaćini iz Turističke zajednice grada Petrinje, iz jedine kontejnerske knjižnice u Hrvatskoj natrag među čvrste zidove… Petrinja više nije samo grad koji je pretrpio potres, kako ga Hrvatska posljednjih godina pamti. Petrinja je postala poželjno urbano središte po mjeri čovjeka, usred prelijepe prirode, a na samo sat vremena od nesnosnih gužvi Zagreba.

Iako je i tog pomalo oblačnog jutra izgledala primamljivo te nas je mogla odvesti u zelenilo u okolici grada, Petrinjska nam šetnica tada ipak nije bila glavno odredište. Napustili smo je prešavši Most volontera i zaustavili se na Strossmayerovu šetalištu, srčiki grada koju omeđuje stara gradska jezgra, a krasi crkva svetog Lovre, zaštitnika Petrinje.

Za hlad su ovdje, kao dudovi nekada u vrijeme proizvodnje svile u Petrinji, sada ‘odgovorne’ lipe ilirike zasađene još u vrijeme Napoleona. Najstarija od njih, s početka 19. stoljeća, ima promjer od čak 2,3 metara i svjedočila je vremenima kada su tom promenadom vojnog grada šetali oficiri i vojnici. No, te naše subote, jedan je mladić strpljivo, s bijelim buketom u ruci, čekao svoju mladu, dok je na obližnjoj obnovljenoj gradskoj tržnici, na jednom od štandova, samouvjereno stajao natpis ‘najbolja rajčica na svijetu’. Bio je to jedini ‘nametljivi’ detalj nevjerojatno opuštenog petrinjskog prijepodneva…

A tako je, opušteno, bilo i na petrinjskom gradskom kupalištu, koje također nosi epitet najboljeg. Takvim je, najboljim uređenim kupalištem u Sisačko-moslavačkoj županiji, bilo svojedobno proglašeno. No, ovaj put se nismo kupali u mirnoj Kupi, uz čije su obale drijemali raznobojni čamci ribiča. Kupalištem je doduše odzvanjala glazba, i tog je dana, a čest je to slučaj, tamo bilo događanje, no rijeka je, ljeti prepuna mališana i dječje cike, sada tekla kao da je se ono što se događa na njezinoj obali nimalo ne tiče, ni pokoji ribič, ni uron ponekog upornog plivača. Kupa je tvrdoglavo tekla prema još jednoj jeseni, naviknuta i na bijelo zdanje i svu izletniku i kupaču potrebnu infrastrukturu kupališta koje tamo, nedaleko od mjesta gdje se Petrinjčica ulijeva u Kupu, živi još od početka stoljeća.

Bila je imuna, stječe se dojam, i na sva druga zbivanja. Pa i činjenicu da Petrinja nije uvijek vezala svoju sudbinu uz nju. U srednjem vijeku ona se nalazila u Jabukovcu, 10 kilometara dalje. No, onda su Turci 1592. godine kod ušća podigli u samo tri tjedna drvenu utvrdu i odatle napadali okolno područje. Nakon njihova odlaska, odnosno poraza u bitci kod Siska godinu dana kasnije, oko utvrde se počeo razvijati grad koji i danas tamo stoji.

Ljepota rijeke Kupe kojoj smo svjedočili na kupalištu tek je naznaka svih ostalih prirodnih divota koje Petrinja i njezina okolica ‘skrivaju’. A o čemu je točno riječ doznali smo u Edukativno-prezentacijskom centru Natura Sisačko-moslavačke županije. Centar Natura SMŽ, čiji se objekti i park prostiru na 10 tisuća metara četvornih, predstavlja oazu znanja kako za male tako i za velike, a opremljen je nizom interaktivnih sadržaja u kojima možete uživati uz, još narednih godinu dana, potpuno besplatan ulaz.

Unutar njegovih zidova, iako je i dvorište prepuno zanimljivih sadržaja, pronaći ćete VR naočale pomoću kojih ćete moći nakratko doživjeti perspektivu ptice ili pak primjerice vuka, letjeti iznad Petrinje i okolice ili pak se vratiti u daleku prošlost, kada su Hrastovačka i Zrinska gora bile tek otoci u Panonskom moru. Dočekat će vas tamo i hologrami životinja i biljaka iz tamošnjeg područja, no i niz zanimljivih činjenica o životinjskom i biljnom svijetu tog područja.

Lani ga je posjetilo oko 8000 posjetitelja, koji su kao i mi, iz Centra izašli bogatiji za niz zanimljivih informacija. Primjerice, imali smo prilike doznati kakva je na dodir dlaka vuka. Naučili smo, zahvaljujući vodiču edukatoru Matku Bešliću, da ga možete raspoznati po dvije okomite tamne šare na prednjim nogama te da na području Sisačko-moslavačke županije žive tri do četiri čopora te da svaki od njih čine od dva do 12 vukova.

Također, jeste li znali da vuk može i mjesec dana biti bez hrane, a zatim u samo jednom obroku pojesti i do 10 kilograma iste te da razvija brzinu i od 70 kilometara na sat? Doznali smo i da je, u sklopu tamošnjeg monitoringa, kod Dvora snimljen medvjed, ali i sve o najvećoj ptici grabljivici u Europi, orlu škanjcu čiji raspon krila ide i do dva i pol metra. Njegova su gnijezda visoka i do tri metra, a teška i po nekoliko stotina kilograma. Na području županije zabilježeno je 15-ak aktivnih gnijezda, kaže Bešlić, a prepoznat ćete ga po bijelim perima na repu. I naravno, dodaje, veličini.

No, na petrinjskom području svakako ćete imati prilike odmaknuti se od teorije i zanimljivih VR igračaka i interaktivnih ekrana. Petrinjska priroda stvorena je za istraživanje i uživanje, a upravo smo to dobili na adrenalinskoj avanturi “Vražji skok” koja je započela u selu Budičina te nas odvela sve do utvrde Klinac iz 16. stoljeća, na nadmorsku visinu od 327 metara. Pod vodstvom vodiča Slavena Ličine prohodali smo kanjon tamošnje rijeke, a zatim se kroz gustu šumu domogli spomenute utvrde. Ona je, uz kulu Čuntić i Pecke, kaže Ličina, bila dio obrambenog lanca utvrda koji je branio to područje.

Na šest kilometara dugoj planinarskoj stazi, divljinu šume i padina malo će kasnije zamijeniti pitomije vizure Hrvatskog Čuntića, tamošnjih voćnjaka i franjevačkog samostana i crkve sv. Ante Padovanskog. Na dobrom dijelu puta društvo su nam pravile divlje kupine i cvjetne livade, a na cijelom savršen mir. Upravo ta adrenalinska ruta bit će dio team building ponude Ekološkog centra “Vrata Zrinske gore” u Prnjavoru Čuntićkom.

Taj je Centar, smješten u apsolutnom miru te udaljen od Petrinje kojih 15 minuta vožnje automobilom, objasnila nam je Matea Vipotnik, njegova voditeljica, mjesto održavanja brojnih radionica i edukativnih programa te događanja, kako za djecu, tako i za odrasle. Isto tako, bio je i naš dom te noći. Opremljen je, naime, hostelskim tipom smještaja, modernim i savršeno čistim, a koji je produkt renovacija i proširenja iz 2021. godine, kao nadogradnja temelja koje je postavio tamošnji Dječji istraživalački centar.

Danas se tamo može noćiti po doista pristupačnim cijenama, u sklopu svoje ponude nude i obroke, a gostima su na raspolaganju ukupno 48 kreveta, raspoređenih u pet osmerokrevetnih soba, dvije dvokrevetne i jednoj četverokrevetnoj sobi. Tu je i dnevni boravak, dječje igralište, a na ni minutu hoda od samog centra nalazi se i skriveni kutak uz rijeku u kojem je u ljetnim mjesecima moguće i kupati se. Zbog minimalnog svjetlosnog zagađenja, okolica centra idealna je za promatranje noćnog neba.

Ako ipak tražite malo drugačiji smještaj, a također u savršenom miru, jedna od opcija je svakako kuća za odmor Veronika u Hrvatskom Čuntiću. Posebno je to mjesto s prostranim dvorištem i kamenom ‘zvjezdarnicom’ u njegovu najvišem dijelu, na samo nekoliko minuta hoda od obnovljene Čuntić kule. No, ta kuća za odmor nije samo ‘smještaj’, ona je mjesto koje ima posebnu priču jer je njegova vlasnica, Veronika Filipec, jedna od čuvarica petrinjske kulturne baštine koja znanje o petrinjskoj nošnji, a kako smo imali prilike iskusiti i o tradicionalnoj hrani, ima u malom prstu. Jedan od tamošnja dva objekta služi kao pravi mali šarmantni etnografski muzej u kojem živi nekadašnji način života, starinski namještaj i tekstili.

Upravo ona, zajedno s kolegicama iz KUD-a Čuntićanka, čuva i znanje o izradi petrinjskog perljina, ukrasa koji su žene nekada nosile na nošnji te pukan’ce, bijelog veza koji je krasio nogavice tradicionalnih muških hlača. On podrazumijeva poseban proces izrade koji obuhvaća ‘pukanje niti’ iz tkanine, a uvršten je i u registar nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske. Od tradicije na tanjuru, imali smo prilike probati tradicionalne nudljiće koji se rade od vode i brašna, čvrsto zamiješanih te začinjenih s kobasom, kaže Veronika. Bilo je tu i poriluka s jajima, namaza od sira i špeka, domaćeg ajvara…

Pukan’ce i perljini nije jedino što rade spretne ruke stanovnika petrinjskog područja. Njihova umješnost dolazi do izražaja i u Centru za mlade Laura, tzv. ‘petrinjskoj Laubi’. Centar se nalazi u obnovljenoj zgradi nekadašnje Gavrilovićeve klaonice, nosi ime po Lauri Cvijić, najmlađoj žrtvi potresa 2020. godine, a dom je udruga i kulturnih događanja, kao i Keramičkog ateljea Petrinja. Da se tamo rađaju svakakva čuda od gline imali smo prilike svjedočiti odmah pri ulasku, kada nas je dočekala izložba radova nastalih na radionici osnovnih tehnika modeliranja gline. A onda smo i sami prionuli ‘poslu’ i dotakli taj prelijepi i zanimljivi materijal…

Bio je to, modeliranje pod vodstvom i uz pomoć tamošnjih majstorica keramike iz Ateljea, tek prvi korak u dugotrajnom procesu koji će prethoditi konačnom proizvodu, no onaj apsolutnog opuštanja kao što to rad s rukama često bude… Inače, lončarstvo u Petrinji ima čvrste korijenje, duga tradicija petrinjskog lončarstva lani je zaštićena i kao nematerijalno dobro Hrvatske, a slavi ga i FLIK, festival lončarstva i keramike. Nekad su se, objašnjavaju nam, brojne petrinjske obitelji bavile lončarstvom. Svaka od njih izrađivala je već spomenutu stucku, a svaka je stucka nosila pečat obitelji koja ju je izradila, kao svojevrsni potpis.

Isto tako, na svoje će na petrinjskom području ljubitelji umjetnosti doći i u nesvakidašnjoj Galeriji uz rijeku u Brestu Pokupskom. Ta umjetnička galerija, u kojoj se ne naplaćuje ulaz, produkt je vizije povjesničara umjetnosti Zorana Burojevića, zaljubljenika u drvenu gradnju, ali i umjetnička djela sisačkog slikara Slave Striegla. Burojević je Striegla poznavao i s njime surađivao 35 godina, a pod njegove stare dane, kada je izgubio vid, čak mu je pomagao lijepiti njegove kolaže…

U čast svog prijatelja u jednom ‘krilu’ galerije osnovao je i “Spomen sobu Slavi Strieglu” s kratkim prikazom ostavštine tog umjetnika. To krilo galerije, kao i ono drugo u kojem, u sklopu privremenih postava, izlaže djela i drugih umjetnika s petrinjskog područja, u biti su stara drvena zdanja, odnosno gospodarski objekti izgrađeni od planjki te dopremljeni iz Posavine i Banovine.

Galerija uz rijeku smještena je tik uz Mlinski kamen na rijeci Kupi, samo jedno od mjesta gdje se na petrinjskom području vrlo dobro jede. Možda ćete, doduše, samo tamo objedovati uz zvuk neobičnog zrakoplova po imenu žirokopter, no glavna osobina petrinjske gastronomske ponude i ovdje će doći do izražaja: u Petrinji su porcije za divove.

Pravila su vrlo jasno: sve se manje više vrti oko mesa, iz Petrinje nitko ne odlazi gladan, a osim vrlo pristupačnih cijena i plata za četvero koje hrane najmanje osmero, tu je uvijek i osmijeh i pokoja pošalica domaćina i konobara. Mlinski kamen, Bistro Pizzeria Ema i Magazinska klet mjesta su gdje smo jeli dobro i izdašno i čija ćemo jela, od rebrica do mesnih plata i telećih čorbi, definitivno pamtiti. Baš kao i svaki trenutak u tom nenametljivom kraju koji puni ‘kutijicu’ s uspomenama, krijepi tijelo te, najvažnije od svega, hrani dušu.