Isprobali smo simulator leta i nakon posla “skoknuli” do Tajlanda: iskustvo je realno i uzbudljivo, a uživala je cijela obitelj

Zamislite ovaj scenarij. Sasvim je običan dan, usred tjedna. Odradili ste posao za taj dan, došli ste kući, nešto pojeli, malo se opustili. Zatim ste se spremili, odletjeli malo do Bangkoka pa se opet vratili, onako taman prije večere pa na spavanje… Možda zvuči ovako na prvu kao da sanjarim o teleportaciji, odnosno nečemu od čega smo udaljeni mnogo više nego od Tajlanda, no ja u biti samo pričam o simulatoru leta. I zahvaljujući njemu doista sam, sa suprugom i sinom, nedavno odletjela za Bangkok!

Dakle, kakav je to osjećaj biti putnik na avionu manje-više je poznata stvar. Ako osobno niste letjeli, netko od vaših najbližih sigurno jest. Avion je, pogotovo zahvaljujući niskobudžetnim kompanijama, postao sasvim uobičajeni vid transporta. No, mnogo manje nas zna kakav je osjećaj upravljati avionom, a upravo smo to iskustvo željeli pokloniti svom sinu. Na pitanje naših prijatelja što želimo da mu kupe ove godine za rođendan odgovorili smo da bismo radije voljeli novce koje ćemo uložiti u neki doživljaj. Kako nam, kao obitelji, letovi avionom nisu nimalo strani, odlučili smo pokazati našem mališanu kako je to biti u kokpitu. Premalen je da bi sam prošao kroz to cijelo iskustvo pa se ono pretvorilo u pravu obiteljsku avanturu.

Bilo nam je doista odlično! Srećom, simulatora leta danas ima na izbor. Mi smo se odlučili za The Flight Room na Trešnjevci u Zagrebu. Pasala nam je lokacija, pogotovo zato što smo se odlučili u simulator leta ići radnim danom. Trebao je biti jedan od onih gotovo pa rutinskih, no ovako je sasvim obični dan postao iskustvo za pamćenje: uskočili smo na bicikle, a nakon nešto okretanja pedala, u kokpit Airbusa A320!

Dakle, što točno očekivati? Mi smo odabrali paket po imenu Afternoon Aviator u trajanju od sat vremena. U Flight Roomu nas je, u vrijeme koje smo rezervirali, čekao instruktor. Nakon kratkog uvoda u čekaonici, u kojoj je naravno sve u znaku aviona i letenja (otišli smo kasnije van teži za obećanje da ćemo malcu kupiti jednog dana Lego avion), napokon je došao trenutak da kročimo u kokpit. I imali smo što vidjeti…

U prigušenom svijetlu, gotovo u mraku, čekala nas je sva sila gumbića i malih svjetala, poluga, ekrana te veliki, horizontalno položeni ekran koji će u idućih sat vremena biti naša stvarnost. Trebalo nam je mrvicu vremena da se naviknemo na njega, pogotovo kad nešto kasnije avion krenuo kretati, no ide to brzo i bez problema. Kako nas je bilo troje, trebali smo odabrati glavnog pilota. Odlučili smo da će to biti suprug, a da će mu naš malecki pomagati. Na kraju ako bude vremena, glasio je dogovor, i ja ću probati upravljati zrakoplovom.

Dakle, suprug i instruktor sjeli su u sjedala kapetana i kopilota, a maleni i ja iza na stolicu, tik do njih da imamo dobar pogled na sve što se događa. Za početak, jedno smo vrijeme stajali na pisti. Instruktor nam je objašnjavao osnove upravljanja zrakoplovom, brzine, komande i niz drugih detalja, dok se oko nas svako malo provozalo neko od onih aerodromskih vozila… Pomalo smo se iznenadili da naš maleni, iako se radilo o stručnoj terminologiji bez puno akcije, pozorno sve prati, sluša, postavlja pitanja, upija…

No, onda je došlo vrijeme i za akciju. Zrakoplov se pokrenuo i počeli smo rulati po pisti, i to sve brže sve dok tlo nije nestalo i pred nama je bilo samo nebo… Kad smo se izravnali, Zagreb, kojeg smo odabrali kao naše polazište za prvi, glavni let, bio je daleko ispod nas.  Neobičan je to doživljaj. Uzlijetanje u simulatoru nije ono koje se proživljava trbuhom, ništa vam ne ‘žvače’ želudac niti vas lijepi za sjedalo… Ovdje je sve u očima, sve je u vizualu. A oči vas ne varaju: doista ste u zraku! I upravljate avionom!

Mene osobno je iznenadilo koliko je pak samo upravljanje smireno. Moja su očekivanja bila, vjerojatno zbog filmova koje sam gledala, da će se cijelo vrijeme nešto događati, da će cijelo vrijeme nešto pipkati, da će kopilot i pilot neprestano nešto pritiskati, micati poluge, isključivati i uključivati gumbiće… No, ovo je bilo više nalik na neku igricu s nišanom: ne gledaš van, nego se koncentriraš na mali ekran, a na njemu križić i točkicu te pokušavaš to dvoje što točnije poravnati preciznim pokretima upravljačke palice nalik na joystick.

Nakon ovog osnovnog leta, za koji smo mi birali Zagreb, mogli smo birati još jedno slijetanje. Odlučili smo se za Bangkok. Isto tako, letjeli smo i kroz oblake: plavo nebo odjednom se ispunilo vatom… Svako malo i naš bi mali kapetan uskakao u igru. I on je upravljao zrakoplov, s onim ponosnim izrazom lica koji zna nabaciti kada si je važan.

U jednom trenutku došlo je vrijeme da i ja probam, i to sletjeti u Dubrovnik. Odmah me sjetilo na moje jedino dosadašnje iskustvo slijetanja u taj grad. Naime, dosad sam jedan jedini put letjela u Dubrovnik i na kraju sletjela u Split. Razlog je, naravno, bila bura: nakon nekoliko pokušaja slijetanja, koji su postajali sve neugodniji, bili smo preusmjereni na drugi aerodrom… Ni ovaj, simulirani let nije bio ništa bolji.

Dapače, ne samo da nisam uspjela sletjeti nego sam avion gotovo sunovratila u more. Kad su se počeli paliti alarmi, zaustavili smo cijelu priču… Nismo htjeli preplašiti našeg malog zaljubljenika u avione i let istima, a uostalom i isteklo je naših 60 minuta. Ako se bojite takve situacije iz bilo kojeg razloga, moj je savjet da svakako prethodno naglasite instruktoru da takvu opciju želite izbjeći.

Ovih doista zanimljivih i zabavnih sat vremena platili smo 90 eura, no paket koji smo mi uzeli samo je jedna od opcija. Primjerice, možete čak iskusiti i iskustvo prisilnog slijetanja na rijeku Hudson iz 2009. godine, na letu US Airwaysa 1549. Rezervacija i plaćanje su bili jednostavni: slobodni datum i termin koji vam odgovara, sve u nekoliko klikova.