Ono što je za Zagreb sat na Trgu, to je za ovaj kvarnerski grad toranj! Njegova priča stvarno je posebna

Kraljica Kvarnera, uvijek zanimljiva Rijeka, grad je snažne pomorske tradicije, bogate povijesti i osebujnog identiteta. Poznata je po svojoj luci, industrijskoj baštini i karnevalu, a među njezinim najprepoznatljivijim simbolima ističe se prekrasan Gradski toranj sa satom, znamenita građevina koja već stoljećima dominira riječkom glavnom i živopisnom šetnicom, Korzom. Toranj, podignut u srednjem vijeku, vjerojatno na temeljima kasnoantičkih primorskih gradskih vrata, nekoć je predstavljao tipičnu prohodnu kulu, kroz koju se ulazilo u nekoć utvrđeni grad.

Rijeka je, naime, sve do kraja 18. stoljeća bila okružena bedemima. U nju se moglo ući samo na dva mjesta: uz Gornja vrata, u funkciji su bila i Vrata od mora, s drvenim mostom koji se spuštao iznad jarka s vodom, a navečer podizao, što znači da do jutra nije bilo ni ulaska u sam grad.

Što se tiče prolaza ispod tornja, njegova vrata noću su se također zatvarala. On i danas vodi prema Starom gradu, a u njemu su vidljivi memorijalni natpisi i klesarski znak srednjovjekovnog, gotičkog majstora-graditelja. Krajem 18. stoljeća, tj. nakon što je car Josip II. odobrio rušenje gradskih zidina, uz Gradski toranj izgrađene su ranoklasicističke palače.

Toranj je tijekom stoljeća više puta mijenjao izgled. Požar koji je zahvatio Rijeku 1639. godine uništio je ulaz u grad, nakon čega su vrata obnovljena i proširena, a toranj je ostao isti. Krase ga u kamenu isklesan carski grb i reljefi austrijskih careva Leopolda i Karla VI., koje je Rijeka posebno slavila jer su u državnu politiku austrijskog dvora uveli pomorsku orijentaciju.

A kad je Rijeku 1750. pogodio strašan potres, carica Marija Terezija dodijelila joj je sredstva za obnovu i odobrila plan izgradnje novog grada (civitas nova), dok je Stari grad trebao ostati nepromijenjen. U sklopu te obnove Gradski toranj dobio je monumentalni portal, a riječki kipar Antonio Michelazzi na krunište mu je postavio reljefna poprsja careva.

Na nadgrađu tornja od 17. stoljeća stoji i gradska ura, jedno od njegovih glavnih obilježja. Sat je mijenjan 1756., a zatim i 1784., kad ga je najbolji ljubljanski urar Widman izradio za sve četiri strane tornja. Nekoliko godina kasnije urar Anton Gnamb vizualno je osvježio satove s četiri kvadranta.

Widmanovi satovi zamijenjeni su u drugoj polovici 19. stoljeća, kad je u Beču u Austriji kupljen najsuvremeniji satni mehanizam za to doba. Postavljen je sad već davne 1873., a 1996. dodan mu je i elektronički sustav jer više nije bilo urara koji bi svakodnevno navijao stari sat.

Kao što smo već rekli, u visokom reljefu ispod ure na Gradskom tornju oblikovan je i riječki grb. Gradu ga je 1659. dodijelio car Leopold I. Habsburg. Krasi ga dvoglavi orao čije glave gledaju u istom smjeru, a u kandžama mu je urna iz koje teče nepresušan mlaz vode, simbolizirajući neiscrpnu vjernost grada austrijskom caru. Tu nepresušnost naglašavalo je i geslo ”INDEFICIENTER”, što znači upravo to, ”nepresušno”.

Nakon Prvog svjetskog rata talijanski vojnici odrubili su jednu orlovu glavu kako bi on više sličio rimskom, a manje austrijskom orlu, dok je nakon Drugoga svjetskog rata skulptura potpuno uklonjena. Replika je ponovno postavljena na vrh kupole 2017., a potpisuje ju akademski kipar Hrvoje Uremović. Izrađena je od aluminija, teška je oko 270 kilograma, visoka 255 centimetara, a raspon orlovih krila iznosi tri metra.

U Gradski toranj ulazi se iz podnožja. Na njegovom prvom katu smješteni su uređaji koji kontroliraju rad riječkih fontana i rasvjetu na Korzu, na drugom se čuva satni mehanizam iz 1873., na trećem se nalaze njegove osovine sa zupčanicima i kazaljkama, a na četvrtom su zvona. Mnogi Riječani i danas će reći: ”Nađimo se pod urom”. Jer ovaj simbol njihovog grada oduvijek je bio omiljeno mjesto susreta, što poslovnih, što ljubavnih. Nema razloga da tako ne ostane i u budućnosti!