Usred jezera izgradili su pravi grad s kinom, parkovima i zgradama. Umjesto običnih ulica ima više od 200 kilometara mostova

Nogometno igralište, kino s 300 sjedala, pekarnica, knjižnica, višekatne stambene zgrade, pa čak i parkovi sa stablima. Ništa od navedenog ne zvuči osobito neobično za jedan grad, osim ako se taj grad ne nalazi desecima kilometara od obale, usred golemog jezera, na metalnim stupovima zabijenima u njegovo dno. Umjesto klasičnih gradskih ulica, njegove četvrti povezuju uski mostovi, a između stambenih zgrada uzdižu se naftne bušotine i industrijska postrojenja. Na ovom nevjerojatnom mjestu nekoć je živjelo i radilo više od 5000 ljudi, a ono što posebno iznenađuje jest činjenica da grad nije napušten. I danas se ondje odvija svakodnevni život te ljude ne žele otići, premda su mnogi njegovi dijelovi već nestali pod vodom.

Neft Daşları, što u prijevodu znači Naftne stijene, nalazi se na Kaspijskom jezeru, oko 55 kilometara od azerbajdžanske obale. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, riječ je o najstarijoj morskoj naftnoj platformi na svijetu, iako ovaj golemi kompleks već odavno nadilazi sve što obično povezujemo s takvim postrojenjima. Riječ je o jednom od najposebnijih industrijskih naselja ikada izgrađenih, čija je veličina u najboljim godinama bila usporediva s manjim gradom na kopnu.

Neft Daşları nikada nije zamišljen kao turistička atrakcija niti kao eksperiment nekog odvažnog arhitekta. Njegova je jedina svrha bila eksploatacija nafte, ali sovjetske su vlasti vrlo brzo shvatile da će za rad na tako udaljenom mjestu trebati mnogo više od bušotina i nekoliko baraka. Tisućama ljudi koji su ondje provodili tjedne trebalo je osigurati barem dio sadržaja na kakve su navikli kod kuće.

Tako je nastao mali svijet u kojem se nakon završetka radne smjene moglo otići u kino, posuditi knjigu, odigrati nogomet ili jednostavno prošetati. Grad je imao vlastitu pekarnicu, trgovine, praonicu rublja i druge sadržaje potrebne za svakodnevni život. Posebno su zanimljivi parkovi, za čije je uređenje zemlja dopremana s kopna kako bi se na metalnim platformama mogla posaditi stabla. Kako piše američki portal Oddity Central, radnici su ondje imali čak i povrtnjake, a neki su uzgajali voće i povrće u vlastitim vrtovima.

Ipak, svakodnevica je bila daleko od idilične. Život je bio podređen industriji, a izoliranost od kopna, buka postrojenja i izloženost vremenskim neprilikama bili su sastavni dio boravka u ovom potpuno drugačijem svijetu.

Gledan iz zraka, Neft Daşları podsjeća na golemu metalnu mrežu razapetu iznad vode, s brojnim odvojcima koji vode prema bušotinama i proizvodnim postrojenjima. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, mreža mostova premašivala je 200 kilometara, a njima su se kretala i vozila potrebna za rad naftnog polja.

Izgradnja takvog sustava bila je izniman inženjerski pothvat, osobito uzmemo li u obzir da je započela krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća. Prva nafta pronađena je 1949. godine, a već dvije godine poslije započela je komercijalna proizvodnja. Ono što je u početku bilo tek udaljeno nalazište usred vode ubrzo se pretvorilo u golemo industrijsko naselje s približno 2000 bušotina.

Jedan od intrigantnijih detalja povezanih s njegovom izgradnjom skriven je ispod površine vode. Kako navodi BBC u reportaži objavljenoj u studenome 2024. godine, dio grada podignut je na potopljenim brodovima. Sovjetski inženjeri iskoristili su sedam rashodovanih plovila kako bi učvrstili konstrukcije i stvorili temelje za daljnje širenje kompleksa.

Nakon više od sedam desetljeća rada, Neft Daşları pokazuje koliko je teško održavati grad izgrađen usred vode. Slana voda, vjetrovi i snažne oluje postupno nagrizaju metalne konstrukcije, a dijelovi nekadašnje mreže mostova već su se urušili. Prema podacima iz dokumentarnog filma Oil Rocks – City Above the Sea, more je već do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća preuzelo približno dvije trećine izgrađene infrastrukture.

Promijenio se i broj ljudi koji ondje borave. Umjesto nekadašnjih više od 5000 radnika, danas ih je prema spomenutom dokumetarcu upola manje, negdje oko 2500, a rad se organizira u smjenama nakon kojih se zaposlenici vraćaju obiteljima na kopnu. Unatoč propadanju pojedinih dijelova kompleksa, vađenje nafte nije obustavljeno, a Neft Daşları i dalje ima važnu ulogu u azerbajdžanskoj naftnoj industriji.

Sudbina ovog naselja ostaje neizvjesna. Održavanje goleme infrastrukture sve je zahtjevnije, a desetljeća eksploatacije nafte otvaraju i ozbiljna pitanja utjecaja na okoliš. Ipak, možda je najfascinantniji upravo kontrast između dijelova grada koji propadaju i onih u kojima se život nastavlja. Dok zahrđali mostovi polako nestaju u vodi, svega nekoliko stotina metara dalje radnici i dalje odlaze na posao, prolaze istim prometnicama i održavaju proizvodnju zbog koje je ovaj grad uopće nastao.