Posjetili smo jedno od najljepših izletišta s domaćom hranom u okolici Zagreba! Patka s mlincima je top, a imaju i fenomenalna vina

U posljednje vrijeme sve češće slušamo kako je život na selu sporiji, mirniji i nekako „stvarniji“. U vremenu kad nas gradovi ubrzavaju i troše, ideja o bijegu među vinograde i zelene brežuljke zvuči gotovo kao rješenje za sve. No iza te slike, koja se često romantizira, stoji svakodnevica koja nema puno veze s odmorom. To je ritam koji ne staje, posao koji ne poznaje radno vrijeme i odgovornost koja traje svih sedam dana u tjednu.

Upravo takav život živi obitelj Braje podno zelenih obronaka Plešivice. Ono što gost vidi za vikend, kada sjedne za stol i dobije tanjur domaće hrane i čašu vina, samo je završni sloj priče koja se gradi danima i mjesecima prije toga. Zato smo se uputili prema Jastrebarskom kako bismo iz prve ruke vidjeli kako izgleda ta svakodnevica i gdje zapravo počinje priča koja završava na tanjuru i u čaši punoj finih okusa…

Izletište Vinogradarska kuća Braje udaljeno je samo nekoliko kilometara od centra grada Jastrebarskog. Vode ga Sanda i Robert Braje zajedno sa svojom djecom, a cijela priča funkcionira kao obiteljski posao u punom smislu te riječi. Za goste su otvoreni vikendom, dok ostatak tjedna prolazi u pripremi, radu u vinogradu i brizi o svemu što će se tek kasnije naći na stolu.

„Imamo četiri do pet glavnih jela i to je to“, uvodi me u priču Sanda Braje, dok njezin suprug Robert oko kuće privodi kraju svoje dnevne poslove na zemlji i kosi travu. „Kod nas nema roštilja ni pohanog, ljudi dolaze ciljano i znaju što ih čeka“, nastavlja Sanda i u čaše nam toči uvijek odličan plešivički pjenušac.

Kroz razgovor mi brzo postaje jasno da ovdje ništa nije prepušteno slučaju i da iza svega stoji njihov vlastiti rad. Od ponedjeljka do petka pripremaju namirnice i kuhinju, rade u vinogradu, obrađuju zemlju, brinu o životinjama i vrtu. Vikend je rezerviran za goste, ali to je samo vidljivi dio priče koja traje svih sedam dana u tjednu. „Mi smo stalno u pogonu, cijeli tjedan, i to je možda ključ cijele priče. Vikendom gosti vide krajnji rezultat na tanjuru i u čaši, ali iza toga stoje dani pripreme koje nitko ne vidi.“

Sav taj trud najbolje se može osjetiti u Sandinoj kuhinji koja svojim gostima svakog vikenda priprema puricu, zabatak iz sous-videa s medom i senfom, lungić s ječmenom kašom, kroketima i domaćim prilozima… Sve je ručni rad. Njoki, mlince, kruh, sve radi sama i ništa nije kupovno. Nismo puno razmišljali, sjeli smo za stol i prepustili Sandi da pokaže što se ovdje zapravo jede.

Na stol za početak stiže pačja pašteta, s dodatkom prženog i karameliziranog luka. Iako se mnogima diže obrva na sam spomen ovog jela, Sandina verzija i najvećim skepticima srušit će sve predrasude. Naime, namaz je bio nježan, s kremastom teksturom i dubokim, zaokruženim okusom koji se je savršeno stapao s blagom slatkoćom luka i domaćim kruhom. Prženi luk donio je hrskavost i sve je zajedno djelovalo jako promišljeno.

Odmah nakon paštete stigli su juneći obrazi, dugo kuhani u crnom vinu i korjenastom povrću, uz domaće njoke od ricotte. Već prvi zalogaj bio je dovoljan da me vrati za obiteljski stol u Dalmaciju i maminu pašticadu koja se kod nas uvijek radila za Božić. Sanda mi je objasnila da je princip pripreme vrlo sličan jer se obrazi kuhaju od 6 do 8 sati. Okus je bio pun, zaokružen, meso mekano do te mjere da se raspada pod vilicom, a umak gust i slojevit, bez suvišne težine. Posebne pohvale idu njokima koji su se ovdje baš lijepo uklopili u cijelu priču.

Na ručku nisam bio sam. U društvu dvoje dragih ljudi naručili smo i patku, pripremljenu confit tehnikom, posluženu s mlincima. To je jedno od onih jela koje ne treba posebno analizirati. Sve je sjelo kako treba već na prvi zalogaj. Meso je bilo mekano, sočno, mlinci puni okusa, a umak taman da sve poveže bez da išta preuzme.

Prvotna ideja bila je kušaonica vina i suhomesnatih proizvoda. Kuhinje nije ni bilo. No gosti su brzo pokazali što žele. „Htjeli su jesti nešto konkretno i domaće. I tako je krenula kuhinja“, prisjeća se Sanda, dok mi nakon ručka uživamo u čaši Vetlinca koji nas je doslovno razoružao okusima.

Pravi zaokret dogodio se u vrijeme pandemije. Dok su mnogi zatvarali vrata, obitelj Braje odlučila ih je otvoriti i od tada su gotovo svaki vikend puni. Danas im gosti dolaze iz cijele Hrvatske, najviše iz Zagreba i Rijeke, ali i šire, često upravo zbog te jednostavne, a sve rjeđe ponude: domaće hrane bez kompromisa.

Iako bi lokacija možda „trpjela“ i klasičniji pristup, s pečenjem i velikim jelovnicima, oni su svjesno krenuli drugim putem. Tradicija, ali s modernim tehnikama. Confit, sous-vide, ali na tanjuru su i dalje patka i junetina. Hrana koja ima smisla uz vino koje proizvode.

„Naš pinot crni je najtraženiji“, govori mi Robert dok se razgovor polako seli sa stola u prekrasno uređeno dvorište okruženo zelenim padinama Plešivice. Upravo taj pinot pronašao je put i do vrhunskih hrvatskih restorana, gdje se bira za ‘wine pairing’, samo zato što funkcionira na tanjuru.

Uz njega, u vinogradima obitelji Braje dominiraju rajnski rizling i sve manje portugisac, kojeg se, kako kažu, polako rješavaju. Chardonnay i pinot sivi prisutni su u manjoj mjeri, više zbog tržišta nego zbog osobne preferencije. No možda najzanimljivija priča krije se u jednoj gotovo zaboravljenoj sorti, vetlincu.

„To je sorta koja ovdje ima dužu tradiciju od portugisca, ali to nitko ne zna“, kaže Robert i zatim započinje priču koja seže sve do 18. stoljeća, vremena kada su se na ovom području sadile prve pokusne loze i zapisivalo što uspijeva na ovoj zemlji. Vetlinac je tada pokazao potencijal, ali ga tržište nikada nije prepoznalo. Danas ga rijetki proizvode, što je prava šteta. Riječ je o vinu laganog, pitkog karaktera koje se prirodno veže uz hranu, ali jednako tako ima onu lakoću zbog koje ga bez razmišljanja možete otvoriti i u opuštenijem, kućnom druženju.

Dok razgovaramo o vinima, nezaobilazna tema postaju i pjenušci, možda i najvažniji trend Plešivice posljednjih godina. „Ljudi su se masovno prebacili na pjenušce“, objašnjava Robert. Nekada su bili rezervirani za Novu godinu, no danas su svakodnevno piće. I Braje su ušli u tu priču, ali oprezno. „Ne želimo sve pretvoriti u pjenušce i izgubiti identitet“, zaključuje Robert na kraju.

I dok sjedim za stolom, uz još jednu čašu vina i posljednje zalogaje Sandine štrudle, postaje mi jasno zašto se ljudi ovamo vraćaju. Ne zbog trenda, ne zbog „must see“ liste, nego zbog osjećaja da su došli na pravo mjesto. Mjesto gdje hrana ima smisla, vino ima priču, a domaćini vrijeme za razgovor.