Ovaj nepoznati talijanski grad ljepši mi je i od Rima. Star je 3000 godina, ima najstrašniji lift na svijetu, a i najluđi festival

Kažu da se najbolje stvari u životu dogode kada to najmanje očekujete. Koliko god je ova izjava u svojoj repetitivnosti i izlizanosti iritantna, ne možemo reći da je neistinita. Bez ikakvog pretjerivanja možemo reći da se u ovom posjetu Italiji i Umbriji dogodilo baš to, najbolja stvar odnosno najljepši grad koji uopće nismo planirali posjetiti. Nedjelja je svugdje u svijetu posebna, ali u Italiji je to potpuno druga dimenzija, pogotovo u ruralnim područjima. Odlučite li se nešto obavljati u nedjelju ili negdje putovati nećete stići baš daleko.

Nesvjesni tada tih pravila talijanskog života, baš smo se u nedjelju uputili vlakom prema Perugiji, bar smo mislili da idemo tamo. Trebala je to biti ugodna nedjeljna vožnja od otprilike 3 sata do glavnog grada provincije Umbrije. Međutim, nedugo nakon što smo se ukrcali na vlak kondukter nas je obavijestio da vlak ide samo do malog grada Umbertide koji je udaljen oko 60 kilometara od Perugie, ali da tamo možemo presjesti na drugi koji će nas odvesti na glavnu destinaciju. Nakon što smo se iskrcali ubrzo smo shvatili da drugog vlaka nema i da ga vjerojatno neće ni biti. Informacija kako nastaviti putovanje potražili smo kod lokalnog stanovništva.

Odmah uz željezničku postaju nalazio se kafić gdje su stariji muškarci igrali karte, prizor ništa drugačiji od onog u Dalmaciji, a takvo je bilo i raspoloženje. Ista ta gospoda nam je s podsmjehom objasnila da je nedjelja i da tada ne voze nikakvi vlakovi, a ni autobusi. Kratko su nas informirali da možemo pozvati taksi ili pričekati sljedeći dan. Koliko god je Umbertide sladak gradić, nismo imali želje tu provesti dan, a taxi je ipak bio preskup pa smo se raspitali za druge opcije. Preporučili su nam da umjesto Perugie odemo posjetiti Gubbio, grad koji je bio udaljen nekih 30 kilometara, a odmah se tu našao i lokalac koji nam je ponudio prijevoz za prihvatljivu svotu novca.

Pola sata nakon toga, iskrcali smo se u podnožju Gubbia. Zbilja je teško opisati taj prvi susret i pogled na grad, a da ne zastranimo u patetiku. Izabrati najljepši grad u Italiji valjda je jedan od najnezahvalnijih izbora, ipak ako bismo bili primorani donijeti taj konačni sud, jednostavno bi rekli da je Gubbio svojom ljepotom i šarmom pretekao sve. Kratko i jasno, bila je to ljubav na prvi pogled.

Grad koji je po nekim podacima star skoro 3000 godina, a i dalje savršeno očuvan, u potpunosti nas je obuzeo. Gubbiu se uglavnom pristupa s južne strane te vas odmah na početku dočekuju monumentalne građevine nastale u 13. stoljeću, poput Ospedale della Misericordia i  Santa Maria dei Laici. Automobili tu staju, jer postoje restrikcije za kretanje vozila u staroj jezgri grada, što je još jedna fantastična stvar koja uljepšava dojam ovog grada. Jako strme, kamenom popločane ulice vode prema unutarnjem dijelu grada, a što više ulazite prema središtu imate osjećaj kao da sve drugo van njega nestaje.

Grad je izgrađen gotovo u potpunosti od sivog vapnenca s obližnje planine Ingino. Lokalni arhitekti su ga stoljećima gradili tako da se sve uklapa u isti ton kamena koji hvata prirodnu svjetlost i poprima boju okoline čineći da se grad savršeno uklopi u planinski predio u koji se smjestio. Kada gledate iz daljine imate dojam kao da je grad umetnut usred planine, na pola puta do visokog vrha koji se nalazi otprilike na 1100 metara nadmorske visine.

Srednjovjekovni grad razvijao se kaskadno prateći padinu brda, tako da će vam za šetnju Gubbiom biti potrebno dosta energije. Rijetke su lokacije gdje je grad “ravan“ te se uglavnom krećete ulicama idući uzbrdo ili nizbrdo, ali budite bez brige svaki uspon nagrađen je fantastičnim pogledom. Moguće je uspeti se i na sam vrh planine iznad Gubbia i to najneobičnijim liftom na svijetu. Mi bismo prije rekli najstrašnijim. Radi se o žičari čije su kapsule čelični kavezi u koje mogu stati maksimalno dvije sobe. Iako je u potpunosti sigurna i čvrsta, struktura kaveza izgleda zastrašujuće pa smo ovaj dio preskočili.

Najviša točka do koje smo se uspeli bila je Piazza Grande. Sam naziv odmah govori da se radi o nečemu grandioznom. Prostrani plato ispred crkve vjerojatno je jedan od najvećih ikada izgrađenih. Prostranost trga je impresivna, ali pogled na okolna brda i grad koji se nalazi ispod, prizor je koji se pamti cijeli život. Nije neobično da se talijanski gradovi nazivaju muzejima na otvorenom pa tako i Gubbio, ovdje svaki kamen priča neku priču stariju od mnogih svjetskih civilizacija. Tako se malo izvan grada nalaze etrurske ploče Eugubine (Tabulae Eugubinae) koje su lingvistički zlato, ovo je jedan od najvažnijih rimskih, a i svjetskih spomenika, a zapravo malo tko zna da su uopće tamo.

Zanimljivo je i to da je Gubbio nešto poput grada u gradu, jer podno strukture koju mi trenutno opisujemo krije se podzemni grad. Naime, ispod Gubbia postoji mreža tunela i rimskih struktura koje se još uvijek arheološki istražuju, ali su većinom zatvoreni za javnost. Jedan od najvidljivijih dijelova tog starog razdoblja leži podno grada u obliku starog rimskog amfiteatra.

Ono što posebno fascinira je urbanističko rješenje grada koje se savršeno prilagodilo lokaciji na kojoj se našao. Još jedna majstorija rimske arhitekture, grad se u potpunosti prilagodio planini i klimi bez ikakve potrebe da narušava prirodni poredak. Dok šetate kroz grad pozornost će vam zasigurno privući veliki broj hibridnih lukova koji prelaze preko kanala kroz cijeli grad.

Laički rečeno tih mostića je oko 30 do 40, a daju posebno bajkovitu notu gradu i stvaraju intrigantnu mrežu kretanja. Zanimljivo je to da cijeli grad ima neki poseban tok koji kroz šetnju krenete prirodno pratiti, putanju gdje se ne možete izgubiti, sve je u konačnici povezano, kompaktno. Grad kao da vas cijelo vrijeme grli i drži blizu sebe ulijevajući povjerenje da gdje god zalutali, ne možete se izgubiti.

Najzanimljiviji dio dolazi kada padne noć. Upale se gradske svjetiljke koje razlijevaju toplu narančastu boju koja se upija u kamen pa cijeli grad postane poput kazališne pozornice uronjen u igru svjetla i sjene. Prekrasno je i to da ovaj grad nije šuplja turistička kulisa, ovo je živi grad gdje lokalno stanovništvo još uvijek većinom naseljava staru jezgru. Tako će te u večernjim satima imati prilike vidjeti obitelji s djecom kako uživaju u svirkama uživo, ulicama se razliježe talijanski jezik što kroz pjesme, što kroz viku lokanog stanovništva.

Mnogo je toga još u Gubbiu, ovdje možete provoditi dane istražujući, ali ako ciljano želite iskusiti posebno razdoblje preporučujemo da to bude vrijeme u svibnju ili advent. Naime, u svibnju se održava jedan od najluđih festivala na svijetu. Riječ je o Corsa dei Ceri, spektakularnoj utrci u kojoj timovi nose velike, drvene konstrukcije – “ceri” (teške 300 kilograma) posvećene trima svecima, jureći strmim ulicama prema bazilici na vrhu brda. Vrijeme adventa također je posebno jer tada u Gubbiu, odnosno na brdu poviše nastaje najveće božićno drvce na svijetu, prizor je to koji se isplati vidjeti. U svakom slučaju, kad god dođete u Gubbio, zasigurno nećete požaliti.