Usred Jadrana postoji otok kod kojeg kompasi ‘polude’: nitko mu ne smije pristupiti bez posebne dozvole

Kažu da se čovjek najlakše izgubi onda kada je potpuno siguran da ide pravim putem. Zanimljivo je da ta misao jednako dobro opisuje život kao i more. Na kopnu uvijek postoji neka kuća, zvonik ili planina prema kojoj se možete ravnati. Na otvorenom moru ostaju samo horizont i povjerenje. U sebe, u iskustvo i u mali instrument koji bi vas trebao dovesti kući. Pomorci su zato oduvijek govorili da najveće opasnosti nisu oluje. Oluju vidite kako dolazi. Vidite i hridi, vidite valove, vidite tamne oblake. Puno su opasnije stvari koje ne možete vidjeti, a koje vas polako odvode s puta. Upravo je takvu reputaciju stoljećima imao jedan usamljeni otok usred Jadrana. Ne zato što je velik ni zato što ga je teško uočiti, nego zato što je znao prevariti ono čemu su mornari vjerovali više nego vlastitim očima.

Jabuka je ime koje zvuči gotovo bezazleno. Ovaj otočić usred Jadrana iz mora izranja poput komada crnog vulkanskog kamena, a prema predajama kroz povijest je više puta promijenio sudbinu brodova što su mu se previše približili. Naime, njegove su magnetske anomalije toliko snažne da kompas u njegovoj blizini prestaje pokazivati pravi smjer. Vjekovima su mornari zazirali od ovoga otoka, a i danas mu se može pristupiti samo uz posebnu dozvolu.

Mali vulkanski otok, površine svega 0,24 četvorna kilometra, uzdiže se iz mora poput crnog zvjerskog zuba. Visok je 97 metara, nema luku, nema plažu ni izvor slatke vode. Pretpostavlja se da je jedini vulkanski otok na Jadranu, nastao erupcijom čiji su tragovi i danas vidljivi u bazaltnim stijenama koje prekrivaju gotovo svaki pedalj njegova tla. Kad ga ugledate s mora, teško ga je zamijeniti za bilo što drugo što vam mašta predloži. Vidite samo tamnu stijenu koja gotovo ne reflektira svjetlost, bez zelenila, bez pristaništa i bez ikakvog traga ljudske prisutnosti. Upravo je taj vulkanski materijal razlog zbog kojeg su generacije mornara sumnjale u vlastite instrumente.

Bazalt od kojeg je Jabuka građena iznimno je bogat željezom. Kad se brod nađe u njezinoj blizini, ta golema masa željezne rude utječe na kompasnu iglu i odvlači je od pravog sjevera. Odstupanja mogu biti znatna, a na pojedinim položajima u blizini otoka zabilježena su skretanja od deset i više stupnjeva. Na otvorenom moru, bez orijentira na kopnu, takva razlika lako može značiti razliku između sigurnog prolaza i nasukavanja.

Taj fenomen nije otkriće modernog doba. Mornari su stoljećima znali da se Jabuci ne treba previše približavati, a lokalna predaja pamtila je taj mali crni otok kao mjesto na kojem brodovi nestaju bez vidljivog razloga. Stari plovidbeni priručnici upozoravali su na njega gotovo jednako kao i na opasne hridi ili obale bez zaklona od juga. Razlika je bila u tome što je Jabuka predstavljala opasnost koju nije bilo moguće vidjeti. Tek je razvoj moderne magnetometrije dao ovom fenomenu precizno znanstveno objašnjenje. Danas je njegova jačina izmjerena, dokumentirana i ucrtana na svim ozbiljnim nautičkim kartama, no fascinacija nije nestala.

Međutim, Jabuka nije samo geološka zanimljivost. Riječ je o strogo zaštićenom području koje je dio ekološke mreže Natura 2000, a pristup otoku moguć je isključivo uz posebnu dozvolu nadležne javne ustanove Splitsko-dalmatinske županije. Razlog nije samo osjetljiva geologija. Poznato je i da se na Jabuci gnijezdi bjeloglavi sup, jedna od najugroženijih europskih ptica grabljivica, kojoj je mir bez ljudske prisutnosti ključan za opstanak. Istraživači, biolozi i geolozi do otoka mogu doći kroz službene procedure, dok ga većina ljudi može promatrati samo s mora.

Za one koji ipak dobiju dozvolu i doplove do Jabuke, iskustvo je teško opisati uobičajenim vokabularom koji posjedujemo. Ovdje nema plaže na kojoj možete postaviti ručnik, nema restorana ni hlada. Postoje samo strme crne stijene, bazalt koji otežava svaki korak i vjetar s otvorenog mora.