Probali smo sendviče zbog kojih Zagrepčani čekaju u redu i plaćaju gotovo 10 eura! Vlasnik osobno odlazi u Italiju po pršut

Možemo to skrivati, možda to nikada nećemo javno ni priznati, potvrdno ćemo klimati glavom dok drugi govore protiv njih, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da vjerojatno ne postoji skupina ljudi koja ne jede sendviče. Uvjerite me u drugačije ako sam u krivu, ali bilo da se radi o djeci, poslovnim ljudima, studentima ili gurmanima, nitko ne može odoljeti dobrom sendviču.

Znamo da je to već sada pomalo izlizana fora, ali njezina važnost time nije manja, a to je činjenica da omiljeni Anthony Bourdain o sendvičima nikada nije govorio kao o “nižem” obliku hrane. Upravo suprotno, smatrao ih je jednim od najboljih primjera kako jednostavna jela mogu biti vrhunska gastronomija kada se pripremaju od kvalitetnih sastojaka. Često je isticao da sendvič ne treba biti pretrpan niti pretenciozan, nego da nekoliko izvrsnih namirnica, dobar kruh i prava ravnoteža okusa mogu pružiti jednako zadovoljstvo kao obrok u restoranu s Michelinovom zvjezdicom.

Izgleda da je ekipa s Knežije u novootvorenom sendvič baru Il Peccato, koji se msjestio na adrsi Horvaćanska 50, čula za ove preporuke neprežaljenog chefa te ih nenametljivo, ali izvrsno uklopila u svoj koncept. Danas smo svratili do Ivone, Ivora i Josipa, male skupine prijatelja koja je pokrenula ovaj bar, da isprobamo te sendviče o kojima već pomalo bruji cijeli grad. Ipak, priznat ćemo, nije samo to bio razlog. Mi doista volimo dobar talijanski panini, a s obzirom na to da smo ih već kušali nekoliko odlično ocijenjenih u Italiji, odlučili smo napraviti usporedbu.

Ponuda je jednostavna, ali sasvim dovoljna. Na meniju se nalazi osam talijanskih sendviča s različitim kombinacijama vrhunskih sastojaka. Birati možete između sendviča s mortadelom i pestom, mortadelom i pestom od pistacije, pastramijem, pršutom San Daniele, toskanskom salamom, tunom ili vegetarijanske varijante. Nadjevi uključuju mozzarellu di bufala DOP, stracciatellu, provolone, tartufatu, tapenadu, rikulu, crveni pesto od kupusa i pesto od pistacije, a uz sendviče poslužuju talijansko pivo te nekoliko bezalkoholnih pića.

Svi govore da je zvijezda sendvič Pastrami, napravljen od tanko narezanog dimljenog i začinjenog goveđeg mesa, provolone sira, svježe rajčice te umaka od meda i senfa, uz dodatak umaka od ljubičastog kupusa pa su nam preporučili da to probamo. Kako mi nismo svi, ipak smo se odlučili za potpuno sigurnu opciju, Mortadellu Pistachio.

Talijani, kao veliki gurmani, imaju lokalno poznatu izreku: “Ako ne znaš napraviti običnu šalšu, ne znaš ništa o talijanskoj kuhinji.” Ovo je razlog zbog kojeg smo se odlučili za klasični sendvič jer ako on nije dobar, druge ne trebamo ni probavati. Za one koji ne znaju, Mortadella Pistachio spoj je kremaste mozzarelle di bufala DOP i tanke, lagane mortadele, a sve je obogaćeno pestom od pistacije.

Prvi zalogaj odmah otkriva da ovdje nitko nije pokušavao izmišljati toplu vodu. Mortadela nije prenapadna, mozzarella je kremasta, pesto od pistacije daje blagu slatkoću, a nijedan sastojak ne pokušava nadglasati onaj drugi. Upravo suprotno, sve je vrlo uravnoteženo. Ono što nas je možda i najviše iznenadilo bio je kruh. Umjesto klasične schiacciate, koja zna biti tvrda i suha, ekipa u Il Peccatu osmislila je vlastitu, hrvatsku inačicu koja je mekša, podatnija i topla. Sendvič možete bez problema pojesti do kraja, a da vam se pritom ne raspadne u rukama, što se kod ovakvih panina često događa. Nama je upravo ta prilagodba bila pun pogodak jer Hrvati jednostavno vole mekane i tople sendviče.

Vrijedi li osam eura? To je ipak nešto o čemu bi se dalo raspravljati i dio gostiju sigurno će reći da je cijena visoka. S druge strane, kada uzmete u obzir da se najvažnije namirnice nabavljaju direktno iz Italije, da je jedan od vlasnika upravo otišao po pršut u San Daniele, da sireve nabavljaju od malih proizvođača iz okolice Trsta, a povrće iz zagrebačke okolice, cijena postaje puno razumljivija.Ne treba sada ići u megalomanske sfere i uspoređivati ih s talijanskim barovima koji imaju tradiciju dugu više od sto godina. Ovo je njihov prvi bar i prvi pokušaj da Zagrepčanima ponude malo talijanske gastronomije na drugačiji način. Mi bismo rekli da su u tome uspjeli, a pomama za njihovim sendvičima zasad govori isto.

Zapravo, najbolje nam je taj dio da se ovdje u nekom obliku vidi filozofija o kojoj je govorio Bourdain. Nekoliko kvalitetnih sastojaka, dobar kruh i vrlo malo nepotrebnog kompliciranja. Stolnotenisači s Knežije, koji su putovali po Italiji i istraživali okuse i teksture njihovih sendviča, u Zagreb nisu donijeli kopiju talijanskih panina, nego njihovu ideju, što je puno bolji potez. Mi bismo rekli da su na jako dobrom putu da postanu mjesto koje ćete teško zaobići i da ovaj sendvič svakako trebate probati.