Večeras smo veliki rivali, ali Hrvatska i Portugal sličniji su nego što mislite. Povezuje nas mnogo više od nogometa

Noćas u Torontu Hrvatska igra jednu od najvažnijih utakmica ovog Svjetskog prvenstva. Vatrene čeka veliki okršaj s Portugalom u šesnaestini finala, a bit će to prvi međusobni dvoboj Hrvatske i Portugala na svjetskim prvenstvima. Na travnjaku će jedni protiv drugih stajati dva europska nogometna velikana, dvije reprezentacije koje posljednjih godina redovito igraju u završnicama velikih natjecanja. No, dok navijači broje sate do početka utakmice, malo tko razmišlja o tome koliko toga Hrvatsku i Portugal zapravo povezuje izvan „zelenog pravokutnika“. Dvije zemlje, dva kraja Europe, a opet toliko sličnih crta da bi se lako mogle zamijeniti uloge.

Portugalci su stoljećima gledali u Atlantik kao u vrata svijeta, iz Lisabona i Porta kretali su brodovi koji su mijenjali karte i otkrivali nove kontinente. Hrvati su na sličan način odrasli uz Jadran, s pomorskom tradicijom koja se u brojnim gradovima diljem Dalmacije njegovala jednako ozbiljno kao u Lisabonu. I danas, kad Portugalac kaže da bez oceana ne može zamisliti dan, Dalmatinac će kimnuti glavom jer zna točno o čemu priča.

Prošetate li uskim ulicama Porta ili se popnete na dubrovačke zidine, osjetit ćete sličnu tišinu kakvu može „nositi“ samo kamen oblikovan stoljećima. Portugalski gradovi poput Óbidosa i Sintre odišu atmosferom koju u Hrvatskoj prepoznajemo u Motovunu, Trogiru i Korčuli. Kamene fasade, uske kalete, balkoni prekriveni cvijećem i prizori koji kao da su iz nekih prošlih vremena stvaraju dojam zbog kojeg se posjetitelji uvijek iznova vraćaju. Portugal i Hrvatska svoje najljepše priče već stoljećima čuvaju upravo u kamenu.

Kuhinja je možda i najiskrenija poveznica. Portugalski bakalar, u stotinama varijanti pripreme, ima svog dalmatinskog rođaka u brudetu i grilanoj ribi s roštilja. Obje kuhinje vjeruju u jednostavnost, svježu namirnicu, malo maslinovog ulja, malo začina i ništa što bi pokvarilo prirodan okus mora. A uz to ide vino, u Portugalu vinogradi doline rijeke Douro, u Hrvatskoj plavac mali s peljeških padina ili malvazija s istarskih brežuljaka. Različiti krajolici, ista filozofija, dobro vino ide uz dobar razgovor i dobru ribu.

Obje zemlje odavno su shvatile da im sunce, obala i kulturna baština donose više nego što bi mnogi očekivali od relativno malih država. Portugal je posljednjih godina postao jedna od najpopularnijih europskih destinacija, a Hrvatska svake godine bilježi rekorde u broju turista koji dolaze upravo zbog kombinacije prirode, povijesti i gastronomije. Algarve i dalmatinski otoci prodaju istu priču, samo drugim jezikom.

Portugalci imaju svoj temperament koji je glasan, strastven, pomalo melankoličan kad zatreba, a Hrvati se u tome lako prepoznaju. Ta ista vatrenost prelijeva se i na travnjak. Nogomet u obje zemlje je dio nacionalnog identiteta. Kad u nogometnom smislu spomenete Portugal, na um padaju kvaliteta, iskustvo i velika imena, a isto vrijedi i za Hrvatsku, rekao je nedavno jedan hrvatski stručni komentator, i teško da bi itko to opovrgnuo. Male zemlje, ogromna nogometna tradicija… I jedni i drugi navikli su iznenađivati svijet.

Na kraju, tu je i glazba. Portugalski fado, s onom prepoznatljivom sjetom i pjevanjem o moru, ljubavi i sudbini, ima svog dalekog rođaka u dalmatinskoj klapskoj pjesmi. Obje glazbene tradicije nose istu emociju, onu koja se teško može prenijeti riječima, ali se osjeti čim glas krene. Nije slučajno da su i fado i klapsko pjevanje na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine, jer oboje govori o tome kako jedan narod pamti sebe kroz pjesmu.