Ovaj hrvatski otok nekoć nije imao ni struju ni vodu, a danas je među najljepšima na Jadranu. Za sve je zaslužna jedna obitelj

Druga je polovica 20. stoljeća. Turizam na Jadranu tek hvata zamah, a jedan mali, nenaseljeni otočić dijeli sudbinu brojnih drugih. Nema struje, nema vode, nema cesta ni infrastrukture. Tek pokoji gost dolazi ovamo zbog robinzonskog mira. Malo tko bi tada mogao pretpostaviti da će upravo ovdje nastati jedno od najljepših mjesta na hrvatskoj obali.

Već tada na otoku Sveti Klement postoji jedna stara kamena kuća s početka 19. stoljeća. Podignuta je zbog ljubavi, a dva stoljeća poslije ponovo će ljubav promijeniti sudbinu cijelog otoka. Palmižana je mjesto koje se redovito uvrštava među najljepša u Europi, a priča o njezinu nastanku i razvoju priča je o ljubavi, umjetnosti i viziji jedne obitelji.

Palmižana je smještena u uvali Vinogradišće na otoku Sveti Klement, najvećem otoku Paklenih otoka, slavnog arhipelaga otoka Hvara. Ono što ju već na prvi pogled čini posebnom je bujno zelenilo. Gusta borova šuma možda je redovni mediteranski prizor, ali ovdje vladaju i palme, kaktusi, agave, bugenvilije… Teško je i zamisliti da je prije samo nekoliko desetljeća sve izgledalo drugačije.

Za sve je zaslužna obitelj Meneghello, čija povijest na ovom otoku seže više od 200 godina u prošlost. Prema predaji, trojica braće Meneghello doselila su iz Mletaka na istočnu obalu Jadrana. Jedan je odabrao Split, drugi Boku kotorsku, a treći, Matteo Meneghello, Hvar. Upravo je zbog ljubavi prema jednoj Hvaranki početkom 19. stoljeća kupio veliko imanje na tada gotovo golom i krševitom Svetom Klementu.

Na otoku je 1820. godine sagrađena obiteljska kuća, no nitko tada nije mogao ni slutiti da će upravo ona postati začetak jednog od najpoznatijih turističkih odredišta na hrvatskoj obali. Pravi vizionar bio je Matteov potomak, profesor botanike Eugen Meneghello. Početkom 20. stoljeća odlučio je obiteljsko imanje pretvoriti u mjesto kakvo tada nije postojalo nigdje na Jadranu.

Godine 1906. uređuje prvi ljetnikovac za goste i pokreće organizirani turizam na Palmižani, danas najstarijem i najpoznatijem hvarskom izletištu. No Eugen nije želio stvoriti običan hotel. Sa svojih putovanja donosio je biljke iz svih krajeva svijeta i postupno stvarao jedinstveni botanički vrt koji danas broji više od 400 biljnih vrsta. Egzotične palme, agave, kaktusi, mimoze i eukaliptusi ispreplitali su se s autohtonim borovima i mediteranskim raslinjem, stvarajući krajolik koji danas više podsjeća na tropski vrt nego na tipični dalmatinski otok.

Iako je turizam postojao, uvjeti na otoku bili su daleko od idealnih. Palmižana tada još nije imala električnu energiju, nije bilo ni vodovoda, živjelo se od kišnice prikupljene u cisternama, a noću su jedino svjetlo davale svijeće i plinske lampe. Putovi su bili skromni, sanitarni čvorovi gotovo da nisu postojali, a mjesto je izgledalo daleko od današnje razglednice.

U šezdesetima počinje nova era razvoja Palmižane. Mlada zagrebačka novinarka Dagmar Meneghello zamijenila je buku i svjetla metropole zvjezdanim nebom Palmižane. Zbog ljubavi prema karizmatičnom otočaninu Jurju Totu ostavila je betonsku džunglu i prihvatila njegov škoj i život na njemu.

Dagmar je brzo shvatila da Palmižani ne treba nova priroda. Ona je već bila savršena. Trebala joj je umjetnost koja će toj prirodi dati novu dimenziju. Primijetila je, kako je kasnije govorila u intervjuima, da otoku nedostaje kulturnog sadržaja i umjetničke energije pa je svoj dom otvorila domaćim mladim slikarima, kiparima i glazbenicima. Polako su zidove restorana počela krasiti umjetnička djela, a puteljke i prostorije punili su kipovi.

Umjesto klasičnih hotelskih dekoracija, zidove su počele ispunjavati slike, vrtove skulpture, a gotovo svaki umjetnik koji bi ovdje boravio ostavio bi jedno svoje djelo kao znak zahvalnosti. Tako je nastala prva umjetnička kolonija na Jadranu jer je ono što je započelo kao spontano okupljanje prijatelja umjetnika s vremenom preraslo u međunarodno poznatu umjetničku oazu.

Danas se u Galeriji Meneghello čuva vrijedna zbirka djela nekih od najpoznatijih hrvatskih umjetnika, među kojima su Vasko Lipovac, Đuro Seder, Boris Bućan, Bojan Šumonja i brojni drugi. Tijekom desetljeća Palmižanu su posjećivali i brojni svjetski glumci, glazbenici i umjetnici, privučeni upravo onime što ovo mjesto i danas čini posebnim: potpunim mirom, prirodom i kreativnom atmosferom.

Ni smještaj nije izgubio svoju posebnost. Kuće skrivene među bujnom vegetacijom gotovo se i ne vide s mora, a svaki kutak posjeda djeluje kao produžetak botaničkog vrta. Danas je Palmižana mnogo više od izletišta na koje se dolazi na ručak ili kupanje.

Njezina marina ubraja se među najljepše na Jadranu, uvala Vinogradišće redovito se nalazi na popisima najljepših hrvatskih plaža, a gastronomska ponuda temelji se na svježoj ribi, školjkama, rakovima i povrću iz vlastitog uzgoja pa ugledni međunarodni gastronomski časopisi godinama njezinu kuhinju uvrštavaju među najbolje na Mediteranu.