Istra je nekoć imala veliko jezero, a onda je potpuno nestalo! Na njegovu se dnu danas obrađuju polja i voze automobili

Kad danas prolazite cestom kroz Čepićko polje podno Učke, teško je zamisliti da ste zapravo na dnu jezera. Poljoprivredne površine, kanali i ravnica koja se proteže dokle pogled seže nekoć su bili pod vodom. Čepićko jezero bilo je jedino jezero na istarskom poluotoku sve do kraja 1932. godine, a njegov nestanak jedna je od najnevjerojatnijih priča hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća.

Priroda je ovdje odigrala neobičnu igru. Prije ledenog doba na ovom mjestu bilo je polje, no rječica Boljunčica s vremenom je nanosima začepila prirodni ponor kroz koji je voda otjecala. Kad više nije imala kamo, voda se počela zadržavati i polje se postupno pretvorilo u jezero. Kako piše na stranicama Radio Labina, jezero je bilo široko dva i pol kilometra, dugo četiri kilometra i duboko do dva i pol metra, a površina mu se kretala između 5,4 i 8,6 četvornih kilometara, ovisno o vodostaju. Na starim zemljovidima nalazimo ga pod raznim imenima: Kožljačko jezero, Sisolsko jezero, Zhepizer See, Gessaro, a Talijani su ga zvali i Lago d’Arsa.

Jezero je bilo puno života. Vrvjelo je jeguljama, šaranima i drugom riječnom ribom, a svojom je ljepotom svojedobno inspiriralo i književnika Vladimira Nazora. No imalo je i tamnu stranu. Plitka, ustajala voda bila je idealno leglo komaraca pa je jezero bilo opasno zbog malarije i predstavljalo je stalnu prijetnju zdravlju okolnog stanovništva, piše HRT.

Zamisao o isušivanju jezera bila je stara oko 150 godina i u jednom je trenutku spajala čak i ljute protivnike, Austriju i Italiju. No tek je fašistička Italija, pod čijom je vlašću Istra tada bila, projekt privela kraju. Ključnu ulogu odigrao je barun Giuseppe Lazzarini, koji je tijekom izbjeglištva iz Istre upoznao Benita Mussolinija, a to mu je poznanstvo omogućilo da ubrza cijeli pothvat.

Kopanje kanala započelo je u siječnju 1928. godine, radilo se u tri smjene, gotovo danonoćno. Na iskopu tunela radilo je između 90 i 260 radnika, a u četiri godine utrošeno je nevjerojatnih 199.074 nadnica. Tako je nastao tunel dug više od četiri kilometra, koji povezuje južni rub jezera s Plominskim zaljevom i drugi je najdulji tunel u Istri, odmah nakon tunela kroz Učku.

Točno 11. prosinca 1932. godine u 13 sati s 24 mine razbijena je brana ispred ulaza u tunel, a posljednju je minu, pred oko 6000 okupljenih ljudi i visokim talijanskim uzvanicima, ispalio upravo Lazzarini. Golema vodena masa do Plominskog zaljeva stigla je za 26 minuta, a još su tri minute bile potrebne da se cijeli tunel ispuni vodom.

Procjenjuje se da je iz jezera isteklo čak 16 milijuna kubnih metara vode. Za Plominski zaljev posljedice su, međutim, bile katastrofalne jer se u more izlilo oko milijun i pol kubnih metara blata. Potkraj siječnja 1933. mještani Čepića i okolnih sela po muljevitom su dnu nekadašnjeg jezera krenuli u posljednji, ali iznimno bogat ribolov, golim rukama hvatajući jegulje i šarane. Samo osam mjeseci nakon probijanja tunela po isušenom su se dnu već vozili automobili i motocikli, a u ljeto 1934. na preoranoj je površini niknuo i prvi kukuruz.

Danas se prostranim Čepićkim poljem prostiru obradive površine, premda se nakon zatvaranja poljoprivrednog kombinata obrađuje tek manji dio nekadašnjih polja. Proces melioracije službeno je dovršen tek 1970. godine izgradnjom lučne brane na Boljunčici.

Sam tunel i dalje vjerno obavlja svoj posao. Kroz njega danas teče Boljunčica prema Plominskom zaljevu, gdje se ulijeva u Jadransko more, a u godinama obilnih oborina nabujala rijeka zna ga ispuniti gotovo do vrha. Za znatiželjne ipak jedno važno upozorenje: ulazak i prolazak kroz tunel strogo su zabranjeni, objekt je ograđen, a teren oko njega opasan.