Slučajno smo otkrili naselje staro više od 3000 godina koje leži ispod jezera. Iznad njegove površine uzdiže se čudesni gradić

Čini mi se kao da svaki put kada započinjem reportažu iz Italije imam potrebu naglasiti kako mi je neki grad bio potpuno iznenađenje na putu, a onda ubrzo shvatim da sam to rekla i za prošli i za onaj prije njega. Možda pomalo pretjerujem u svome oduševljenju, a možda je Italija jednostavno takva; prepuštam vama da prosudite nakon ovog teksta.

Grad Bolsena jest doista bio iznenađenje u smislu da se nisam prethodno pripremila za ovaj posjet, zapravo nisam uopće znala ništa, jednostavno mi se našao na putu. Zadnji zavoj na cesti, koja se od tog trenutka počela strmo spuštati prema dolje, donio je svojevrstan šok. More! Ne, nije to bilo more, ali moja glava, koja je bila predugo izvan civilizacije, na tren je pomislila da sam toliko skrenula s rute da sam stigla do mora. Ipak, to je bilo samo jezero Bolsena sa svojih 113,5 četvornih kilometara. Što sam se više približavala gradu, to sam bila sretnija što se nisam na ovo pripremila; oduševljenje je time bilo puno veće.

Sljedeći moment koji mi je navukao osmijeh bila je grandiozna srednjovjekovna tvrđava koja stoji poviše grada i jezera. Upečatljiva scena koja se teško zaboravlja. Tvrđava kakva treba biti, pravi čuvar koji štiti i nadgleda grad, izazvala je strahopoštovanje u meni čim sam je vidjela: čak mislim da sam se malo i zaljubila dok sam se pokraj nje i kroz srednjovjekovni dio grada spuštala strmim ulicama prema novijem centru Bolsene.

Novi centar u koji sam se spustila odmah diše drugačije od strmih uličica iza mene. Nije to novi centar na koji možda mislite; i dalje je to tipičan mali talijanski grad koji se u novije doba odmjereno razvio oko građevina koje su stare i po tisuću godina. Ulice su šire, kuće novije, a grad se otvara prema samom rubu jezera. Ovaj se dio inače naziva Rione Santa Cristina, najveći i najnaseljeniji dio Bolsene, i baš u njegovu srcu stoji bazilika svete Kristine, po kojoj je čitava četvrt dobila ime.

Crkvu sam pronašla instinktivno, krenuvši ulicom koja poziva na šetnju. Raznolike boje fasada, male terase, štandovi s voćem i suvenirnice činili su taj dio grada punim života. Pri samom njezinu kraju nalaze se samostan i bazilika svete Kristine, po kojoj je, što ću kasnije saznati, grad najpoznatiji.

Priča koju ovdje svatko zna napamet govori o svećeniku koji je sumnjao da se kruh i vino na misi doista pretvaraju u Kristovo tijelo i krv. U trenutku posvete hostije, kaže predaja, iz nje je počela kapati krv, a događaj je poslije povezan s odlukom pape Urbana IV. da 1264. blagdan Tijelova proširi na cijelu Katoličku crkvu. Taj je prizor čak Rafael ovjekovječio na fresci u vatikanskim odajama. Sišla sam i u kriptu ispod bazilike, gdje je zrak gušći i hladniji, do sarkofaga svete Kristine i fresaka koje su preživjele stoljeća vlage. Čak i ako niste vjernik, teško je tamo dolje ostati ravnodušan.

Vani, na kamenim pločama trga, u pukotinama među kockama još su se mogla uočiti osušena zrnca cvjetnih latica, ostatak neke od prošlih infiorata kojima grad svake godine na Tijelovo prekriva ulice cvjetnim tepisima, u tradiciji staroj stoljećima, dok se u srpnju izvode i Misteri svete Kristine, prizori o mučeništvu svetice po kojoj je bazilika dobila ime.

Do jezera sam se spustila predvečer, kad je svjetlo počelo poprimati onu gustu, zlatnu boju koja u Italiji kao da dolazi iz nekog nevidljivog izvora. Voda je bila mirna, gotovo bez daška vjetra. Teško je bilo povjerovati da je ovo jezero nastalo iz katastrofe, urušavanja tla u vulkanskom kompleksu Vulsini prije nekoliko stotina tisuća godina, nakon čega se golema depresija postupno ispunila vodom. Tek naknadno sam saznala da je ovo najveće vulkansko jezero u Europi, ali stojeći na obali to se teško dalo naslutiti.

Ono što sam tek tamo doznala i što mi je ostalo u glavi dulje od svega drugog jest da ispod te mirne površine, svega nekoliko metara duboko, leži cijelo naselje čija povijest seže više od tri tisuće godina. Zove se Gran Carro, a otkriveno je slučajno, davne 1959. godine, kada je inženjer Alessandro Fioravanti pri zaronu primijetio arheološke ostatke na jezerskom dnu. Taj je nalaz otvorio desetljeća podvodnih arheoloških istraživanja u jezeru i od tada se ispod njegove površine polako iščitava priča o zajednici koja je ovdje živjela u srednjem brončanom, a najintenzivnije u ranom željeznom dobu.

Prema drugim nalazima, stambeni dio naselja bio je građen od drva, sa stotinama stupova zabijenih u tlo tadašnje obale, sve dok ga promjena razine jezera nije potopila. Arheolozi su dosad pronašli stotine drvenih stupova na kojima su se oslanjale kuće, ostatke velikih posuda za čuvanje hrane, kamene žrvnjeve, čak i brončanu figuricu čije podrijetlo upućuje na kontakte sa Sardinijom, udaljenom stotinama kilometara preko mora.

Moguće je dovesti se brodom do nalazišta i roniti oko ostataka stupova, ako je nekome to potrebno ili velika želja. Meni je čak bilo dojmljivije sjediti na obali i gledati tu mirnu vodu i zamišljati kako na dohvat obične maske za ronjenje stoji naselje u kojem je netko, prije nego što je postojao Rim kakvog znamo, svake večeri palio vatru i vraćao se u kuću sagrađenu od drvenih stupova i greda na tadašnjoj obali. Bolsena se tog trenutka više nije doimala kao grad koji sam slučajno srela na cesti, nego mi je cijela ta situacija izgledala simbolično iz tog kuta. Grad kao da se htio skriti od mene, jednako kao što skriva svoju nevjerojatno bogatu prošlost, jednu pod površinom vode, drugu zaštićenu moćnom tvrđavom.