Grad budućnosti počeli su graditi 1970. i još ga nisu završili! Današnjim tempom radovi bi mogli trajati još 700 godina

Ako se iz Phoenixa uputite prema sjeveru i vozite otprilike sat i pol, u jednom trenutku ćete skrenuti s autoceste na makadam koji vodi prema rubu visoravni. Ondje, na oko 1138 metara nadmorske visine, iz suhe arizonske zemlje izranja nešto što izgleda kao kulisa starog znanstvenofantastičnog filma. Betonske polukupole, kockasti stambeni blokovi, zaobljeni svodovi i stotine brončanih zvona koja zvone na vjetru. Sve je to Arcosanti, mjesto koje se službeno vodi kao eksperimentalni grad, a neslužbeno kao najpoznatije nedovršeno naselje na svijetu. Gradnja je počela 1970. godine i, tehnički gledano, nikada nije završila. Prošlo je 56 godina.

Iza cijele priče stoji Paolo Soleri, arhitekt rođen u Torinu 1919. godine. Doktorirao je na torinskoj Politehnici, a 1947. je došao u Arizonu kako bi učio kod Franka Lloyda Wrighta u Taliesin Westu. Suradnja je trajala kratko, po nekim izvorima tek oko 18 mjeseci, i završila je razlazom zbog potpuno suprotnih pogleda na to kako bi ljudi trebali živjeti.

Wright je zagovarao raspršenost, kuće s velikim parcelama i automobil kao temelj svakodnevice. Soleri je smatrao da je upravo to katastrofa. Njegova ideja zvala se urbana implozija: umjesto da se grad širi preko krajolika, treba ga stisnuti, podići uvis i ostaviti prirodu netaknutom. Tijekom 1969. godine skovao je pojam arkologija, spoj riječi arhitektura i ekologija, i objavio knjigu u kojoj je razradio desetke zamišljenih gradova. Arcosanti je bio zadnji u nizu i jedini koji je stvarno počeo nastajati.

Plan je bio iznimno ambiciozan. Cijeli grad trebao se smjestiti na svega desetak hektara, usred zaštićenog područja većeg od 1600 hektara. Promet je bio zamišljen tako da stanovnici sve obave pješice, dok su zgrade trebale biti okrenute prema jugu kako bi zimi upijale sunčevu toplinu, a ljeti ostajale ugodnije. Prvotni projekt iz 1969. godine predviđao je oko 1500 stanovnika, no nakon novih nacrta i osiguravanja dijela sredstava sredinom sedamdesetih kapacitet je povećan na 5000 ljudi.

Danas ondje, ovisno o godišnjem dobu i broju polaznika programa, živi između 50 i 150 osoba. Neke procjene govore o svega pedesetak stalnih stanovnika. Izgrađeno je 13 većih struktura, a posljednja veća zgrada dovršena je davne 1989. godine. Prema procjenama koje se ponavljaju u više arhitektonskih medija, realizirano je manje od 5 posto Solerijevog plana.

Arcosanti nikada nije imao velikog investitora ni državni novac. Gradili su ga polaznici radionica koji su dolazili iz cijelog svijeta, plaćali sudjelovanje i onda mjesecima miješali beton. Procjene o ukupnom broju sudionika razlikuju se od izvora do izvora i kreću se od oko 6000 do preko 8000 ljudi.

Glavni izvor prihoda i dalje su brončana i keramička vjetrena zvona koja se izrađuju na licu mjesta, ali i prihodi od vođenih tura i donacija. To je model koji održava zajednicu na životu, ali ga je nemoguće ubrzati. Jedan američki vodič kroz neobična mjesta izračunao je, napola u šali, da bi po dosadašnjem tempu dovršetak trebao stići za nekih 700 godina.

Arcosanti nije mjesto koje je zaobišlo kritike. Naravno, najveća se odnosi na automobile. Naselje je zamišljeno kao dokaz da grad može funkcionirati bez njih, a gotovo svaki stanovnik ima svoj auto jer je najbliži veći grad udaljen više od 100 kilometara i po namirnice se ide upravo tamo.

Može li se danas ovaj neobični grad posjetiti? Može, i to je možda najzanimljivije u cijeloj priči. Arcosanti nije napušteni grad duhova nego aktivno mjesto s kafićem, galerijom i sobama za prenoćište. Vođene ture vode sami stanovnici, a prema podacima s njihove službene stranice održavaju se od četvrtka do nedjelje.