Malo hrvatsko mjesto nekad je imalo čak 582 kilometra željezničke pruge. Bilo je industrijski div ovog dijela Europe
Đurđenovac je rastao uz pilanu i tvornicu tanina, dobio radničke kolonije, škole i vrtić te postao prvo elektrificirano mjesto u Slavoniji
Ako danas prošećete Đurđenovcem, čut ćete uglavnom ptice i pokoji automobil u prolazu. No prije stotinjak godina ovdje je zvuk bio posve drukčiji. Kroz šume oko mjesta danonoćno su brujale lokomotive i vukle trupce prema tvornici koja je bila jedno od najjačih industrijskih srca ovog dijela Europe. Naime, prema javno dostupnim podacima iz Hrvatske tehničke enciklopedije, 1929. godine tvornica iz Đurđenovca raspolagala je uskotračnom šumskom željeznicom dugom nevjerojatnih 582 kilometra. Da usporedimo, riječ je o udaljenosti gotovo jednakoj zračnoj udaljenosti od Zagreba do Sarajeva i natrag. Po toj mreži vozila je čitava mala vojska vlakova, a strojni park lokalnog poduzeća brojao je 61 lokomotivu i čak 2800 vagona.
SVE JE POČELO PARNOM PILANOM, A ZAVRŠILO STVARANJEM JEDNOG OD NAJVAŽNIJIH INDUSTRIJSKIH SREDIŠTA SLAVONIJE
Za početak se moramo vratiti u davnu 1866. godinu, kada je bečki poduzetnik Josip Pfeiffer, dogovorivši se s veleposjednikom Ladislavom Pejačevićem oko iskorištavanja šuma, u Đurđenovcu podigao parnu pilanu. Kroz nekoliko desetljeća i nekoliko promjena vlasnika, uz pilanu je 1889. nikla i tvornica tanina, tvari nužne za obradu kože. Od 1895. poduzeće posluje kao Neuschloßova našička tvornica tanina i paropila, kasnije poznata jednostavno kao Našička.
Slavex-Pakrac, utovar trupaca, prva polovica XX. st., Muzej grada Pakraca
Rasla je tvornica, raslo je i mjesto oko nje. Đurđenovac je izrastao u pravi namjenski građeni industrijski grad s radničkim kolonijama, školama, poštom, vrtićem i radničkim domom. Bio je toliko ispred svog vremena da je postao prvo elektrificirano mjesto u Slavoniji. Već je 1891. tvornica dobila električnu rasvjetu, a do 1917. struja je stigla u sve stanove u gradu.
STOTINE KILOMETARA PRUGE VODILE SU DUBOKO U PAPUK I KRNDIJU, ODAKLE SU VLAKOVI SVAKODNEVNO DOVOZILI TRUPCE
Sve to trebalo je hraniti drvom, i to golemim količinama. Zato se usporedno s tvornicom razvijala i uskotračna željeznica koja je iz Đurđenovca prodirala duboko u okolne šume Papuka, Krndije i šire. Vlakići su se penjali uz obronke, dovlačili trupce do pilane i tanina, a onda se prazni vraćali po novi teret. Iz godine u godinu mreža se produžavala, sve dok do 1929. nije narasla na spomenutih 582 kilometra.
Slavex-Pakrac, lokomotiva, 1934., Muzej grada Pakraca
Poduzeće je u to vrijeme bilo uključeno u holding sa sjedištem u Ženevi, s podružnicama u Rumunjskoj, Češkoj, Mađarskoj i Austriji, a svoje je ispostave imalo u Beogradu, Somboru, Rijeci, Zürichu i Milanu. U najboljim danima, do Drugog svjetskog rata, u cijeloj je firmi radilo više od 10.000 ljudi, od čega oko 1400 u samom Đurđenovcu. Za jedno slavonsko mjesto, te brojke danas zvuče gotovo nestvarno.
KAKO JE NESTALA CIJELA JEDNA ŽELJEZNICA
„Sve što raste jednom mora stati“, kaže stara narodna izreka. Sredinom dvadesetog stoljeća drvo su iz šuma sve više preuzimali kamioni, koji su bili brži i jeftiniji od tračnica koje treba održavati. Šumske željeznice tako su postupno gubile smisao, a u Đurđenovcu i okolici demontirane su tijekom šezdesetih godina. Tračnice i pragovi izvučeni su iz zemlje, a mnoge stare trase pretvorene su u ceste kojima danas prolazimo, često i ne sluteći kuda je nekad prolazila lokomotiva.
Parna lokomotiva za potrebe eksploatacije drva, DIK Đurđenovec, Zavičajni muzej Našice
Nakon Drugoga svjetskog rata poduzeće je poslovalo pod različitim imenima, najprije kao Tvornica tanina i paropila, zatim kao DIP i naposljetku kao DIK Đurđenovac. U poslovne teškoće zapalo je početkom devedesetih, a stečaj je proglašen 1994. godine. DIK je prestao djelovati 2007., dok su pojedini nasljednici u dijelu nekadašnjih pogona nastavili drvnu proizvodnju. Kulturnopovijesna cjelina Đurđenovca danas je zaštićena i upisana u Registar kulturnih dobara RH.
