U Hercegovini smo pronašli dvije rijeke koje kilometrima teku jedna uz drugu. Ovakav prirodni fenomen rijetko se viđa u svijetu

Rijeke imaju neku teško objašnjivu privlačnost. Možda zato što malo toga na ovom svijetu tako vjerno oponaša život kao njihov tok. Uvijek su u pokretu i nikada iste. Boju mijenjaju ovisno o dubini, svjetlu i mineralima, odražavaju nebo i krajolik, a istodobno skrivaju ono što se nalazi ispod površine. Voda u njima nikada potpuno ne miruje. Na jednom je mjestu tiha i uljasta, a nekoliko metara dalje pjeni se preko stijena ili nestaje niz padinu. U rijekama je malo predvidljivosti i možda nas upravo zato toliko fasciniraju.

Fascinacija prelazi na neki drugi level kada nađete mjesto gdje paralelno dvije rijeke putuju jedna uz drugu. Tada već rijeka poprima misterij odnosa i donekle nadilazi život. Takav jedan primjer, u svijetu dosta rijedak, možete vidjeti u Hercegovini. Hladna i izrazito bistra Buna, koja izvire iz krškog vrela kod Blagaja, ulijeva se u puno snažniju Neretvu južno od Mostara, ali njihovo spajanje ne događa se odmah i naglo kako bi se očekivalo. Njihov paralelni tok poznat je kao Bunski kanali, koji se nalaze oko 12 kilometara od Mostara u smjeru Čapljine. Najpoznatiji dio lokaliteta nalazi se odmah uz most preko Neretve, odakle se pruža pogled na uske kanale, sedrene barijere i mjesto susreta dviju rijeka.

Kao što smo ranije napomenuli, zbog konfiguracije terena i sedrenih naslaga rijeke neko vrijeme teku jedna uz drugu kroz uske prirodne kanale i to je zapravo prizor koji najviše fascinira. Vizualna poslastica je prizor u kojem se jasno razlikuju boje i teksture vode dok teku usporedno, a emocionalna je ta da imate osjećaj kao da gledate romantični film koji u konačnici završi sretnim spojem dvije sile.

U realnost nas vraća surovost „obale“ ovih rijeka koje su također velika posebnost ovog fenomena. Upravo su sedrene barijere ključne za izgled cijelog područja. Tijekom stoljeća voda je taložila vapnenac i oblikovala male slapove, prijelaze i kamene pragove preko kojih se rijeka razlijeva i usmjerava u više rukavaca. Na pojedinim dijelovima kanali djeluju gotovo staklasto, dok se nekoliko metara dalje voda naglo ubrzava i prolazi kroz uske prolaze između stijena. Taj kontrast daje prostoru vrlo specifičnu dinamiku i razlog je zbog kojeg Bunski kanali izgledaju drukčije u svako doba godine.

Poseban dojam ostavlja i sama boja vode. Buna je poznata po niskoj temperaturi i intenzivnoj tirkiznoj nijansi, dok Neretva u tom dijelu ima nešto tamniji ton i snažniji tok. Kada se susretnu, nastaju prijelazi boja i vrtlozi koji se najbolje vide s mosta iznad kanala ili iz razine same obale. Bunski kanali posebno su dojmljivi zbog činjenice da ih je gotovo nemoguće “uhvatiti” u istom izdanju dva puta. Vodostaj Neretve i Bune stalno mijenja izgled kanala pa prostor nekad djeluje pitomo i otvoreno, a već nakon jačih kiša postaje surov, glasan i gotovo nepristupačan. Sedrene barijere tada potpuno mijenjaju karakter vode, stvaraju nove prijelaze i vrtloge, a pojedini dijelovi koji su nekoliko dana ranije bili mirni pretvaraju se u snažne prolaze kroz stijene.

Upravo zbog toga ovo mjesto nikada nije postalo klasična turistička kulisa Hercegovine, iako bi vizualno bez problema moglo biti što god poželi. Bunski kanali ostali su divlji, bez osjećaja potpune kontrole nad prostorom, tako da ih ne može razumjeti svatko. Dok stojite uz obalu, vrlo jasno osjećate snagu rijeka koje ne izgledaju dekorativno, nego gotovo istinski živo. Voda ne prolazi kroz krajolik i nije samo njegov usputni dio, nego ga doslovno oblikuje pred vašim očima i svaki put kada dođete pronađete nešto drugačije.

Možda je baš zato pogled na Bunu i Neretvu toliko upečatljiv. Ne zbog romantike njihova susreta, nego zbog osjećaja da promatrate dvije potpuno različite sile koje se dodiruju, sudaraju i na kraju nastavljaju dalje kao jedna rijeka.