Nekad su ga zvali otok gubavaca, a danas je jedan od najnaseljenijih i najživljih na hrvatskoj obali

Trogir i Čiovo su udaljeni tek nekoliko metara. Doslovno par plivačkih zamaha ili svega možda 100 koraka preko starog mosta dijeli jednu obalu od druge. S trogirske rive otok Čiovo danas izgleda kao nastavak grada, sličnost je takva da stranci ponekad i ne primijete da su prešli iz grada na otok. Kuće se penju uz padine, uz obalu se nižu apartmani, plaže i restorani, a preko mostova svakodnevno prelaze stanovnici, turisti i automobili. Teško je u tom prizoru zamisliti vrijeme kada je vrijedilo sasvim suprotno pravilo: na otok se nije smio doseliti bilo tko. Stoljećima je bio rijetko naseljen, a među ljudima koji su ondje nalazili mjesto bili su samo pustinjaci, izgnanici i oboljeli od gube.

Naime, trogirske su vlasti 1372. donijele odluku prema kojoj su na Čiovu smjeli boraviti samo pustinjaci i oboljeli od gube. Pustinjaci su utočište nalazili uz male, osamljene crkve, dok je za gubavce na otoku uređen leprozorij uz crkvu sv. Lazara, a poslije su podignute i posebne kuće za oboljele. Čiovo je tako stoljećima služilo kao prostor izdvojen od svakodnevnog života grada koji mu je bio gotovo nadohvat ruke.

Takva uloga otoka ima i stariju priču. Još u rimsko doba otok Čiovo se spominje kao mjesto progonstva. Povijesni izvori povezuju ga s carem Julijanom Apostatom, koji je ondje slao kršćanske prognanike, dok lokalna predaja s otokom povezuje i cara Dioklecijana. Na rtu Čiova kod Slatina i danas postoji lokalitet poznat kao Dioklecijanova gomila, iako veza s carem pripada predaji, a ne čvrsto potvrđenoj povijesti. Uz ovaj se rt veže i mnogo mračnija predaja. Navodno su upravo tamo mučili kršćane zatvarajući ih u drvenog ili užarenog metalnog konja, a legenda kaže da su se njihovi povici preko mora čuli sve do Dioklecijanove palače u Splitu.

Slika morbidnog Čiova počinje se ozbiljnije mijenjati tek u 15. stoljeću. Prema dostupnim informacijama, Mlečani su 1451. dopustili naseljavanje otoka, a desetak godina poslije u dokumentima se već spominju Žedno i Okrug. Na otok Čiovo dolaze ljudi s kopna, a istodobno se preko mora počinje širiti i prenapučeni Trogir. Polako počinju rasti i Slatine, Žedno, Arbanija i Okrug, dok trogirsko predgrađe osvaja sjeverozapadnu obalu otoka.

Nekadašnje utočište pustinjaka postupno postaje prostor vinograda, maslinika, ribara i malih naselja. Stoljećima kasnije dogodit će se još veća promjena. Od 1960-ih na Čiovu počinje snažnija gradnja kuća za odmor, koja se ubrzava tijekom sljedećih desetljeća. Poljoprivreda i ribolov postupno ustupaju mjesto turizmu, ugostiteljstvu i trgovini. Danas je najviše stanovnika koncentrirano na sjeverozapadu otoka. Na samo 28,8 četvornih kilometara živi ukupno 8393 stanovnika. Ovaj podatak svrstava Čiovo među najgušće naseljene hrvatske otoke, što je gotovo potpuna suprotnost njegovoj srednjovjekovnoj povijesti.

Danas je teško pronaći granicu između otoka i grada. Trogir se nastavlja na Čiovo, Okrug Gornji gotovo je srastao s okolnim naseljima, a kuće i apartmani zauzimaju velik dio nekadašnjih poljoprivrednih padina. Ipak, iako se ponekad čini kao da je Čiovo daleko od stvarne slike hrvatskih otoka, potrebno je prvo posjetiti ga pa onda suditi. Imajte na umu da ovaj dalmatinski otok ima skoro 47 kilometara obale, a velik dio naseljenog obalnog pojasa pretvorio se u gotovo neprekinut niz plaža, malih uvala i mjesta za kupanje. Posebno je to izraženo od Mastrinke preko Arbanije do Slatina te duž obale Okruga. Mogli bismo reći da skoro gdje god se odlučite stati uz obalu, tu se možete i okupati, a ako ste pak odvažniji pa se upustite u istraživanje, ovaj otok će vas nagraditi skrivenim plažama i čistim morem, kao i svaki drugi hrvatski otok.

Čiovo nije uobičajen otok; to je sigurno. Malo ćete u medijima vidjeti o njegovoj prirodnoj ljepoti i autentičnom načinu života u pojedinim mjestima. Svega tu ima, od čudne i mračne povijesti do statusa otoka čiji je najpoznatiji dio most pa do činjenice da danas spada među najgušće naseljene hrvatske otoke. Unatoč svemu tome, otok godišnje bilježi stotine tisuća turističkih noćenja, što svakako govori ponešto o njemu.