U ovom hrvatskom gradu postoje službena pravila za ispijanje vina. Propisuju kako se nazdravlja, pije i ponaša za stolom

Ispijanje vina inače i nije neka previše komplicirana stvar, barem ne bi trebala biti; uglavnom je dovoljno društvo, čaša i boca na stolu. Zdravica se smisli usput, pjesma krene obično kada je već dovoljno boca ispražnjeno, a odlazak od stola obično prolazi bez posebne procedure. Vjerovali ili ne, u jednom hrvatskom kraju stvari su odavno postavljene znatno ozbiljnije. Ondje druženje uz vino ima svoja pravila, dužnosnike, propisane zdravice, kazne za prekršitelje, pa čak i postupak za onoga tko usred večeri poželi ustati od stola.

Sve to uređuju Križevački štatuti, stari vinsko-pajdaški kodeks koji je generacijama pratio druženja u kućama, klijetima i na vinskim svečanostima križevačkoga kraja. U veljači 2026. dobili su i službeno priznanje: vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti upisane su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro. Druženje uz vino tako je dobilo službeno odobrenje države, premda su lokalni pajdaši pravila odavno dobro poznavali. Ministarstvo kulture i medija potvrđuje da su Križevački štatuti u veljači 2026. upisani u Registar kao nematerijalno kulturno dobro te ih opisuje kao skup običajnih pravila o ispijanju vina.

Važno je napomenuti da su pravila prilično detaljna. Za stolom glavnu riječ ima „stoloravnatel“, svojevrsni predsjednik vinskog društva. On vodi okupljanje, određuje red i izriče kazne, sve „točno polak štatutov“, odnosno prema pravilima Štatuta. Nasuprot njemu sjedi „oberfiškuš“, glavni nadzornik koji prati provode li se pravila kako treba. Tu su još „fiškuši“, „govorač“ zadužen za zdravice, „popevač“ koji vodi pjesmu, „čuturaš“ i „barilonosec“ koji dvore stol te „vunbacitel“, izvršitelj odluka predsjednika vinskog društva. Već popis funkcija pokazuje da su Križevčani veselo društvo za stolom organizirali gotovo kao malu državu.

Svaki pajdaš i svaka pajdašica imaju svoju kupicu, odnosno čašu. Fiškuši prate koliko je u njoj vina, prati li se red zdravica i izvršavaju li se odluke stoloravnatela. Dok govorač drži zdravicu, za stolom vlada tišina. Pjesmu pokreće popevač, a riječ se uzima prema utvrđenom redu. Spontanost je, očito, ovom društvu jača strana. Posebno je razrađen odlazak od stola. Kad se pajdaštvo jednom konstituira, odnosno kada okupljanje službeno započne, ustajanje traži dopuštenje. Pajdaš koji želi otići najavljuje „pijem štemplin“, ispija pola kupice i čeka odobrenje stoloravnatela. Čak je i kratki odlazak iz društva tako dobio svoju vinsku administraciju i malu cestarinu u čaši. Pravilo o „štemplinu“ doista propisuje ispijanje polovice vina iz kupice prije odlaska od stola.

Ozbiljno se pristupa i zdravicama. Među obveznima su zdravice domovini, pajdašiji i „krasnome spolu“, a prate ih pjesme iz takozvane horvatske dobrovolje, tradicijskog repertoara vinskih i društvenih pjesama. Kada zdravica krene „na okrug“, putuje od jednog sudionika do drugoga. Svaki je prihvati, doda nekoliko riječi i preda dalje, sve dok se ponovno ne vrati govoraču koji ju je započeo. Pravilo o zdravici „na okrug“ i delegiranju ispijanja također je zabilježeno u regulama, a naziv horvatska dobrovolja potvrđen je u novijim prikazima tradicije.

Pajdašice pritom imaju zanimljivu povlasticu (a nije da im je potrebna): za ispijanje pune kupice mogu odabrati pajdaša koji će tu dužnost preuzeti u njihovo ime. Taj se počasni zamjenik zove delegirec. Ideja o delegiranju pića kao viteškoj usluzi očito je u križevačkom kraju razrađena mnogo prije suvremenih rasprava o podjeli poslova. Međutim, gdje postoje pravila, postoje i kazne. U Štatutima se zovu „štrofi“, a pojavljuju se u nekoliko oblika: sa suhim vinom, pomiješanim vinom, hladnom ili mlakom vodom, na drugom mjestu te kao slatki štrof. Oberfiškuš prijavljuje prekršaj, a stoloravnatel određuje kaznu. Za manje prijestupe koristi se i naredba „operi si jezik“, nakon koje slijedi gutljaj vina. Pet vrsta štrofova, uključujući varijantu s hladnom ili mlakom vodom, potvrđeno je u objavljenim verzijama Štatuta.

Podrijetlo Križevačkih štatuta prati priča koja je jednako živopisna kao i same regule. Predaja vodi u 1242. godinu i vrijeme kralja Bele IV., koji se pred Tatarima sklonio u utvrđeni Kalnik. Prema legendi, tijekom opsade zalihe hrane postupno su se smanjivale, a branitelji su kralja hranili šljivama koje su rasle unutar zidina. Nakon odlaska Tatara Bela ih je navodno nagradio plemenitaškim povlasticama. Križevački purgeri, gradski stanovnici ponosni na svoje varoške pravice, novopečenim su plemićima nadjenuli naziv koji je preživio stoljeća: kalnički šljivari. Odnos dviju strana predaja opisuje kao dugotrajno suparništvo, sve dok ljubav, kao što to u legendama često biva, cijelu stvar nije zakomplicirala. Mladić s Kalnika zaljubio se u djevojku iz Križevaca, a njihova je svadba tražila pomirbu dviju strana. Važno je da je u tekstu ovo jasno označeno kao predaja odnosno legenda, jer povijesna potvrda takvog slijeda događaja nije čvrsta. Sama tradicija nastanak Štatuta također povezuje s pomirbom purgera i kalničkih šljivara.

Pomirba je dobila oblik spravišća, velikog zajedničkog okupljanja i veselja. Kalničani su, prema priči, donijeli vino i šljivovicu, Križevčani pripremili vola, a slavlje je trajalo tri dana. Za tri dana za istim stolom trebalo je uvesti neki red, pa legenda upravo uz to druženje veže nastanak prvih vinsko-pajdaških pravila i podjelu dužnosti za stolom. Povijesni tragovi vode u mlađe razdoblje. Etnografski zapisi potvrđuju kontinuitet običaja od 19. stoljeća, a prvo cjelovito izdanje Križevačkih štatuta objavio je Zvonimir Pužar 1912. godine. O njima su tijekom vremena pisali August Šenoa, Ksaver Šandor Gjalski i Antun Gustav Matoš, što pokazuje koliko je lokalni običaj rano prerastao granice obične vinske zabave. Ministarstvo potvrđuje etnografski kontinuitet od 19. stoljeća, dok je Pužarovo cjelovito izdanje iz 1912. dobro dokumentirano; izvori potvrđuju i književne obrade kod Šenoe, Gjalskog i Matoša.

Tradicija je posljednjih godina dobila novi zamah. Društvo za očuvanje križevačke baštine „Križevački štatuti“, osnovano 2014., radi na njezinu očuvanju i izvođenju, a 2023. objavljeno je novo izdanje Štatuta s Hižnim protokolom i Pajdaškom legitimacijom. Regule imaju važnu ulogu i na Križevačkom velikom spravišču, manifestaciji koja simbolično obnavlja pomirbu križevačkih purgera i kalničkih šljivara. Gradonačelnik tada predaje ključeve grada varoškom sucu, a grad nekoliko dana ponovno živi u znaku stare priče, vina i pajdašije. Društvo je doista osnovano 2014., novo izdanje predstavljeno je 2023., a predaja ključeva varoškom sucu dio je scenskog programa Spravišča.