Ova slastica od samo tri sastojka preteča je modernih energetskih pločica: pravilno osušena može trajati mjesecima

Krajem srpnja na Visu počinje berba koja, ovisno o sorti, može trajati do listopada. Smokve dozrijevaju neravnomjerno, pa se u isti vrt ulazi u više navrata. Znak da je vrijeme došlo očitava se opipom i može se procijeniti golim okom: plod se lagano smežura i omekša, a pokožica uzduž pukne. Tada je u njemu najviše šećera. Beru se samo zdravi plodovi, zajedno s peteljkom. Ono što slijedi jedan je od najstarijih načina da se ljetna slast prenese u zimu.

Taj način na Visu se zove hib, tradicionalni smokvenjak prepoznatljiv po okruglom obliku i snažnoj aromi komorača. Suhe smokve melju se i oblikuju u kompaktan kolut, a recept se od kuće do kuće može razlikovati. Uz komorač dodaje se rakija, a ponegdje i bademi, orasi, kora limuna ili naranče. Nakon oblikovanja hib se dodatno suši i ostavlja da dozrije, a pravilno spremljen može trajati mjesecima.

Slični proizvodi od suhih smokava rade se duž cijele obale i poznatiji su kao smokvenjak. Sam princip mnogo je stariji od viškog recepta. Sušenje smokava jedna je od najstarijih metoda njihova čuvanja, a prešane i oblikovane suhe smokve kao trajna hrana poznate su na Mediteranu još od antičkih vremena.

Na Visu je hib imao vrlo praktičnu ulogu. Jeo se kao težačka hrana tijekom rada u polju jer je bio zasitan, lako prenosiv i mogao je dugo stajati. Istodobno je pripadao i posebnim prilikama. Etnografske zabilješke s otoka Visa bilježe običaj da ukućani za Božić pojedu komadić hiba uz čašicu rakije, a njime su se častili i gosti.

Naziv hib povezuje se sa starijim oblikom hlib, odnosno riječju za kruh. I oblikom podsjeća na mali kruh: kompaktna masa suhih smokava oblikuje se u nizak okrugli kolut koji se potom reže na tanke kriške. Danas ga je lako usporediti s pretkom energetske pločice, nastalim mnogo prije nego što je takav pojam postojao.

Prije nego što nastane hib, smokve treba osušiti. Slažu se u jednom sloju na lijese, drvene okvire od letvica kroz koje zrak struji sa svih strana. Svaki se dan okreću, a navečer sklanjaju pod krov, podalje od rose i kiše. Ovisno o vremenu, sušenje traje od sedam do petnaest dana. Zatim ih se, radi dodatne zaštite, na nekoliko sekundi uranja u kipuću morsku ili zaslanjenu vodu, u postupku koji se zove morenje. Za hib se koriste sorte pogodne za sušenje, među njima bjelica i zamorčica.

Jedan od zabilježenih recepata vrlo je jednostavan. Na dva kilograma suhih smokava dolazi šaka sjemenki komorača i decilitar i pol domaće rakije, lozovače ili travarice. Smokve i komorač melju se zajedno, smjesa se mijesi uz postupno dodavanje rakije dok ne postane kompaktna, a zatim se rukom ili uz pomoć kalupa oblikuju okrugli kolutovi. Hib se potom suši na suncu sedam do četrnaest dana, uz svakodnevno okretanje.

Smokvin list također ima mjesto u tradicionalnoj izradi. Etnografski zapis s Visa opisuje kako se oblikovani hib stavljao sušiti na smokvin list koji se prvih nekoliko dana mijenjao. Nakon sušenja uvaljao bi se u usitnjeno suho lišće lovora i ružmarina te sjemenke komorača i potom spremao.

Danas se hib može čuvati u kartonskim kutijama te platnenim ili papirnatim vrećama, uz suho lišće lovora i ružmarina. Tako spremljen može se sačuvati tijekom cijele godine. Najboljim se smatra kada mu se na površini iskristalizira prirodni šećer iz smokava. Na Visu za taj trenutak postoji i poseban izraz: kaže se da je hib „zastrižio“. Nekada je hib pripadao kućnoj proizvodnji i otočkoj svakodnevici, dok se danas čuva prije svega kao tradicionalni viški proizvod.