Pronašao sam selo u kojem želim provesti mirovinu. Tepaju mu da je skriveni biser i želim da takav ostane

Već dugi niz godina maštam o Provansi. Gledam slike čarobnih sela po društvenim mrežama, čitam po portalima o ljubičastim poljima lavande, a nerijetko mi algoritam servira i male francuske restorane usred polja koji izgledaju kao iz najljepšeg kataloga. Tamo negdje u proljeće, kada sam razmišljao o ljetnom godišnjem odmoru, upravo mi je Provansa prošla kroz glavu i tako sam, dva mjeseca nakon tog dana, napokon završio ondje. Plan je bio da nemamo plan jer takva putovanja najviše volim. Znao sam da želim posjetiti selo Gordes, koje je američki časopis Travel + Leisure proglasio najljepšim na svijetu, na popisu je bila i opatija Notre-Dame de Sénanque i još nekoliko nerazvikanih mjesta poput Roussillona, no kako to u životu obično biva, najviše nas iznenadi upravo ono čemu se najmanje nadamo. A moje najveće iznenađenje ovog ljeta zove se selo Goult!

Volim istraživati mala sela i to više nije neka tajna koju čuvam samo u sebi. Valjda u jednom od njih zamišljam svoju mirovinu, pa čak i sebe kako sjedim ispod bujne zelene krošnje, a iza mene stoji stara kamena kuća. Sigurno nisam jedini, zar ne? Možda sam zbog te slike odlučio posjetiti Provansu i zaviriti u svoju budućnost, no vratimo se mi ipak na selo Goult, a ne na moje snove. Stigli smo u četiri sata poslijepodne, smjestili se u jednu od starih kamenih kuća i lagano krenuli u obilazak. Vjerojatno sada očekujete nabrajanje pustih atrakcija i listu „što obavezno posjetiti u Goultu“, no njih ovaj put nema jer najveća atrakcija u selu zapravo je usporeni život njegovih stanovnika.

U zraku je bilo 38 Celzijevih stupnjeva. U tom trenutku ulicama je šetao tek pokoji radoznali turist i odlučio sam sjesti na kavu i čašu provansalskog vina, taman dok sunce zađe… Prvi kafić ne radi prije 17 sati. Drugi isto ne radi. Trećeg nema. Ubrzo sam ugledao malu trgovinu s tri stola u dvorištu, ispred koje je sjedilo nekoliko lokalaca, i pitao kuhaju li možda kavu. Naravno, u Francuskoj smo, većina ljudi se ni ne trudi pričati engleskim jezikom, no rukama i nogama uspjeli smo se sporazumjeti i na stol je za nekoliko minuta stigla moja narudžba. Kava i čaša odličnog vina koštali su samo četiri eura. Pa, može li bolje za početak, pomislio sam u tom trenutku…

Nakon kratkog osvježenja krenuo sam u šetnju. Cijelo se selo može obići za samo 10 minuta. Staro je više od tisuću godina, a u njemu su izvrsno očuvane kamene i oker kuće, brojne arkade, ostaci zidina i starih vrata, ulice koje vode prema vrhu brežuljka na kojem se nalazi vjetrenjača… Lokalna turistička zajednica Goult opisuje kao „skriveno selo Luberona“, no koliko god ta riječ „skriveno“ zvučala kao klišej i marketinška zamka za turiste, ono je stvarno tako. Zaklonjeno je stijenama i vegetacijom, i za razliku od brojnih provansalskih sela koja dominiraju krajolikom i vide se kilometrima unaprijed, Goult se može doživjeti tek onda kada mu se posjetitelj približi.

Turista u Goultu nema puno, no s obzirom na to da je udaljen tek dvadesetak minuta vožnje od poznatijeg susjeda Gordesa, posjetitelji ipak dolaze. Oko 19 sati u selu je bilo stotinjak ljudi. Uglavnom su bili orijentirani na dva lokalna restorana u centru koji poslužuju domaću kuhinju. Jedu se sirevi, ispija se vino, a ljudi različitih generacija sjede za stolovima i uživaju u druženju.

Kako se je približavalo vrijeme večere, odlučio sam pregledati jelovnike i sjeo sam za stol u mali restoran „La terrasse“ koji je dobio posebno priznanje popularnog francuskog gastronomskog vodiča „Le Fooding“. U ponudi imaju samo menije, znači tri slijeda, predjelo, glavno jelo i desert, po cijeni od 50 eura. Za početak su na stol stigle mahune sa sladoledom od vanilije, zatim patka u umaku od mesa poslužena s komadićima lubenice te fini domaći kolač s kremom od limuna. Puno čudnih kombinacija je tu bilo, no okusi su bili savršeno usklađeni. Glavni chef očito zna svoj posao, a oduševljenje nisu krili ni Španjolci za susjednim stolom.

Jutarnje kave bile su najljepši dio iskustva u Goultu. Već trećeg dana lokalci su znali što pijem, a susjedi su me srdačno pozdravljali na ulici. Ispred male trgovine koja funkcionira i kao kafić proveo sam baš svako jutro. Ondje se mogu naručiti različiti topli napitci, vino, sokovi i voda. Kao u neka stara vremena kada su stvari bile puno jednostavnije… Radno vrijeme trgovine je od 9 do 12 te od 16 do 20 sati. U njoj radi cijela obitelj. Mama i tata poslužuju goste, a sin s prilično lošim znanjem engleskog pokušava strancima odgovoriti na brojna pitanja i usmjeriti ih prema vjetrenjači na vrhu brežuljka.

Jednog sam jutra odlučio napraviti doručak u apartmanu pa sam se uputio u trgovinu na drugom kraju sela. Ondje su me dočekale stare drvene police na kojima je bilo svega pomalo, ali uglavnom samo po jedan proizvod svake vrste. Izbor možda nije bio velik, no čini se da mještanima ništa ne nedostaje. Kruh ipak nisam uspio kupiti jer ga je potrebno naručiti večer prije. Blagajna izgleda kao da je ostala sačuvana iz vremena nekadašnje Jugoslavije, fiskalizirani računi ne postoje… Dok sam razgledavao trgovinu, imao sam osjećaj kao da putujem kroz vrijeme.

U samom Goultu živi tek stotinjak ljudi, dok cijela općina, prema dostupnim podacima, broji 1.055 stanovnika. Ipak, te subotnje večeri činilo se kao da su baš svi odlučili doći u središte sela. Povod je bila Velika Gospa i tradicionalna lokalna fešta koja se ovdje održava već desetljećima. Nije tu bilo pretjeranog kiča ni doze modernosti. Na štandovima su se pekle riba i tradicionalne francuske kobasice, točilo se vino na čaše, a za glazbu je bio zadužen lokalni DJ koji je vješto spajao poznate svjetske hitove s francuskim šansonama. Mještani su razgovarali, plesali i nazdravljali kao jedna velika obitelj, a turisti su se bez problema uklopili u opuštenu atmosferu. Na trenutak sam zaboravio da sam samo prolaznik i osjećao se kao pravi Francuz.

Vrijeme provedeno u Goultu podsjetilo me na to da u životu treba usporiti. Doživjeti ljude koji ti kuhaju kavu i ručak, razmisliti o tome koliko kruha ti zapravo stvarno treba i tko stoji iza namirnice koja ti je poslužena za stolom… I danas, desetak dana nakon povratka u Zagreb, u mislima nosim te jutarnje kave i pozdrave ljudi na ulici. Ima toga i u Hrvatskoj, naravno, no grad nas ponese i često zaboravljamo uživati u „malim stvarima“ i okrenuti se sebi i svojim mislima.

Mirovina i Goult možda sada zvuče kao savršen par, a hoće li to doista biti tako, saznat ćemo za „samo“ tridesetak godina. Do tada će svako ovakvo iskustvo ostati lijep podsjetnik da najdraža mjesta često pronađemo upravo onda kada ih uopće ne tražimo. Ista je priča i s ljudima.