U ove kamene terase na Kvarneru utrošeno je više od 1200 godina ljudskog rada! U svemu su važnu ulogu imale žene

Graditi zid kamen po kamen, bez vezivnog tkiva, vještina je koja stoljećima živi na Mediteranu i čije se umijeće, srećom, i danas prenosi s koljena na koljeno. Koliko je kilometara suhozida u Hrvatskoj teško je reći. Prema nekim istraživanjima postoji sigurno 100 tisuća kilometara suhozida, a ta bi se brojka mogla penjati i do 300 tisuća kilometara. Neki od tih suhozida izgledaju kao prava umjetnička djela, poput otoka Bavljenca koji iz zraka izgleda kao otisak prsta, a među najljepše se zasigurno mogu ubrojiti i Bakarski prezidi, kamene terase iznad Bakarskog zaljeva u koje je utrošeno čak 1269 godina ljudskog rada!

Na strmoj, kamenitoj padini, nedaleko od Bakra i obližnjeg sela Praputnjak, generacije i generacije su gradile uske terase, noseći kamen po kamen, kako bi na mjestu na kojem gotovo da nije bilo obradive zemlje stvorile vinograde. Bakarski prezidi, poznati i kao Takala, nalaze se na istočnim obroncima Bakarskog zaljeva, između Bakra i Bakarca. Njihovo se oblikovanje veže uz drugu polovicu 18. stoljeća, a goleme terase gradile su četiri ili pet generacija Praputnjaraca, sve do početka 20. stoljeća.

Stručnjaci su pokušali izračunati koliko je rada u njih uloženo: rezultat se mjeri u više od tisuću godina rada jednog čovjeka. U stručnoj publikaciji „Tradicijsko vinogradarstvo Hrvatske“ Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pojavljuje se brojka od čak 1269 godina ljudskog rada. To ne znači, naravno, da su ljuti toliko dugo gradili, već da bi jednom čovjeku toliko trebalo da sve terase sam napravi.

U najboljim danima vinogradi su zauzimali oko 45 hektara. Prema stručnim izvorima, po površini su prezidi pripadali među najveće takve terasirane cjeline sjevernog Jadrana. Ime Takala, prema lokalnom tumačenju, dolazi od izraza da se nešto „takalo“, odnosno spuštalo nizbrdo, sve do mora. To dobro opisuje prizor nekadašnjih vinograda koji su se u pravilnim kamenim linijama nizali strmom padinom zaljeva.

Kamene terase nastale su, prema predaji, zahvaljujući samo carici Mariji Tereziji. Legenda kaže kako je sama carica stanovnicima ovoga kraja dopustila da raskrče kamenite padine i pretvore ih u vinograde, pri čemu bi obrađena zemlja postala njihovo vlasništvo. Za priču nema pouzdane potvrde u povijesnim izvorima, no sigurno je da su se upravo u vrijeme njezine vladavine, u drugoj polovici 18. stoljeća, padine intenzivno pretvarale u vinograde.

No jedna je stvar bila izgraditi zid, dodatni je pothvat vrijedan divljenja bio pretvoriti terase u obradive površine. Zemlju pogodni za sadnju trebalo je donijeti na strmu padinu, a uzimala se iz okolnih vrtača. U tom su poslu najveću ulogu imale žene: etnološka istraživanja bilježe da su upravo one zemlju u velikim košarama nosile na leđima do terasa, od kojih su se neke spuštale gotovo do mora.

U vinogradarstvu na ovom području žene su imale važnu ulogu. Muškarci su bili pomorci, brodograditelji ili su odlazili na rad u inozemstvo, pa je na ženama bilo da vode domaćinstvo, njeguju lozu, prerađuju grožđe i na koncu i prodaju samo vino. A upravo je s ovih padina poteklo jedno od poznatijih vina s ovog područja: Bakarska vodica. U vrijeme najvećeg procvata s terasa se, prema podacima Kvarner Winesa, ubiralo oko 40 vagona grožđa i proizvodilo oko 30 vagona vina.

Koliko je taj pjenušac bio vezan upravo uz prezide govori i zanimljiv detalj iz prve polovice 20. stoljeća. Prema Zakonu o vinu iz 1930. godine, Bakarskom vodicom mogao se nazivati prirodni pjenušac iz Hrvatskog primorja proizveden tradicionalnim postupkom od grožđa ubranog na Bakarskim terasama. Postoje čak dvije predaje o tome kako je umijeće proizvodnje pjenušca stiglo u ovaj kraj: prema jednoj donijeli su ga časnici Napoleonove vojske, a prema drugoj bakarski pomorci.

Nakon Drugog svjetskog rata vinogradarstvo je postupno zamiralo, a do druge polovice 1950-ih obrada terasa uglavnom je prestala. Suhozidi su počeli zarastati i urušavati se, no njihova je vrijednost rano prepoznata. Godine 1972. dobili su status zaštićenog spomenika kulture, a Etnografska zona Bakarskih prezida – Takala danas je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Početkom 2000-tih krenula je obnova dijela terasa i ponovna sadnja loze, navodi TZ Bakra. Tako se na kamenite padine vratila i Stara bakarska vodica. A Bakarski prezidi su ostali ono što su bili stoljećima: impresivan dokaz koliko daleko ljudi mogu otići kada im priroda ne ostavi gotovo ništa osim kamena, strmine i pogleda na more.