U kultnoj europskoj knjižari besplatno je spavalo više od 30.000 ljudi. Umjesto novca, vlasnik je od njih zahtijevao tri stvari

Na lijevoj obali rijeke Seine, točno preko puta velebne katedrale Notre-Dame, ušuškalo se mjesto koje već desetljećima privlači ljubitelje čitanja sa svih kontinenata. Iza prepoznatljive zelene fasade kriju se uski prolazi, police pune knjiga i prostorije u kojima vrijeme kao da je stalo. No legendarna knjižara Shakespeare and Company u Parizu puno je više od turističke atrakcije i obične trgovine knjigama. Ondje se desetljećima čitalo, pisalo, raspravljalo, zaljubljivalo pa čak i spavalo.

Procjenjuje se da je od 1951. godine više od 30.000 pisaca, umjetnika i putnika besplatno boravilo u spomenutoj knjižari, spavajući na malenim krevetima smještenima među policama i hrpama knjiga. Danju su ti isti kreveti služili kao klupe, a navečer bi se Shakespeare and Company pretvarao u privremeni dom ljudima iz svih krajeva svijeta.

Za ovaj nesvakidašnji koncept bio je zaslužan ekscentrični Amerikanac George Whitman, koji je knjižaru na adresi 37 rue de la Bûcherie otvorio 1951. Isprva ju je nazvao Le Mistral, a ideja da pod njezinim krovom besplatno prima nepoznate ljude nije nastala slučajno.

Whitman je kao mladić, za vrijeme Velike depresije, s tek 40 dolara u džepu krenuo na proputovanje Amerikom. Hodao je, stopirao i vozio se teretnim vlakovima, često oviseći o pomoći i gostoprimstvu potpunih stranaca. Njihova velikodušnost na njega je ostavila dubok trag.

Svoje neobične stanare Whitman je nazivao Tumbleweeds, po uzoru na suhe biljke koje vjetar nosi kamo poželi. Za krevet među knjigama nije tražio novac, ali imao je tri pravila. Gosti su trebali pročitati jednu knjigu dnevno, nekoliko sati pomagati u knjižari i napisati autobiografiju na jednoj stranici. Tisuće takvih kratkih životnih priča sačuvane su u arhivu knjižare, a među njegovim gostima bili su i danas poznati holivudski glumci Ethan Hawke i Geoffrey Rush te redatelj Darren Aronofsky.

Zanimljivo je i da je prvu knjižaru pod imenom Shakespeare and Company još 1919. u Parizu otvorila Amerikanka Sylvia Beach. Smještena na adresi 12 rue de l’Odéon, bila je napola trgovina, napola posudbena knjižnica, ali ubrzo je postala i jedno od najvažnijih okupljališta tadašnje pariške književne scene. Kroz njezina vrata prošli su Ernest Hemingway, Francis Scott Fitzgerald, T. S. Eliot i brojni drugi pisci.

Knjižaru je snažno obilježio i James Joyce. Kad se drugi nisu usudili objaviti njegov roman ”Uliks”, Sylvia Beach to je učinila 1922. Hrabar potez njezinoj maloj knjižari u francuskoj prijestolnici osigurao je važno mjesto u povijesti svjetske književnosti, no Drugi svjetski rat sve je promijenio.

Nakon njemačke okupacije Pariza knjižara je radila do 1941., kad je u nju ušao nacistički časnik i zatražio posljednji primjerak Joyceova romana ”Finneganovo bdjenje”. Beach mu ga je odbila prodati, a on je zaprijetio da će se vratiti i zaplijeniti joj imovinu. Sylvia je sve sklonila u stan na katu, no prvi Shakespeare and Company više nikad nije otvorio svoja vrata.

Whitman je poznavao Beach, koja je rado posjećivala njegovu knjižaru, a 1964., točno na 400. obljetnicu rođenja Williama Shakespearea, svoj Le Mistral odlučio je preimenovati u Shakespeare and Company. Kad je 1981. dobio jedinu kćer, Whitman ju je nazvao Sylvia, u čast iznimnoj ženi koja mu je bila veliki uzor. Umro je 2011., dva dana nakon svog 98. rođendana, a kultnu knjižaru u samom srcu Pariza danas vodi upravo njegova kći.