Mislila sam da je ova serija s Nicole Kidman potpuni promašaj. Prva sezona bila je razočaranje, ali treća me uspjela ugodno iznenaditi

Kada sam se prvi put susrela sa serijom Lioness (u slobodnom prijevodu: Lavica), prije otprilike tri godine, prvo me privukla iznimno jaka glumačka postava: Nicole Kidman, Zoe Saldaña i Morgan Freeman. Iako vojni i špijunski akcijski trileri nisu žanr koji sam sklona gledati, zbog ovih sam zvučnih imena odlučila istražiti o čemu se radi.

Moram priznati da su prvi dojmovi bili potpuno razočaravajući. Povremeno sam osjećala susramlje zbog ovog glumačkog trojca koji mi je inače jako drag. Scenarij je bio prepun rupa, nelogičnosti i nedosljednosti, a pojedine su situacije toliko vrijeđale inteligenciju da sam se ozbiljno pitala kako je sve to prošlo kroz ruke ljudi koji su radili na seriji.

Ipak, iz nekog sam razloga pogledala cijelu sezonu. Unatoč nizu propusta, seriji se morala priznati određena dinamika koja me zadržala pred ekranom. Osim toga, koliko god loše jelo bilo servirano glumcima, oni su svoj posao odradili dostojanstveno. Posebno Zoe Saldaña, kojoj se teško može prigovoriti nedostatak energije ili uvjerljivosti.

Pokazalo se da moj dojam nije bio usamljen. Prva sezona, premijerno prikazana u srpnju 2023., naišla je na podijeljene kritike. Na Rotten Tomatoesu prikupila je 54 posto pozitivnih ocjena kritičara. Jedna od kritika koja mi je najbolje opisala taj odnos prema prvoj sezoni objavljena je u The Guardianu. Lucy Mangan u suštini ju je opisala kao izvrsno izvedenu besmislicu. Upravo tako nekako. Znate da vas netko vuče za nos, vidite sve propuste, ali ipak gledate dalje.

Nakon završetka prve sezone čekala se odluka o nastavku. Ja sam, iskreno, bila uvjerena da se to neće dogoditi. Ipak, u svibnju 2024. potvrđena je druga sezona, a u listopadu počelo je njezino prikazivanje. Razlika je bila skoro kao Rujevica i Poljud, ako znate na što mislim. Od, usudila bih se reći, sramote do sasvim pristojne serije.

U drugoj se sezoni vidno poradilo na problemima koji su obilježili prvu. Scenarij je postao čvršći, likovi su dobili više prostora, a odnosi među njima određenu težinu. Očito je u produkciju uloženo i više novca jer je sve, od akcijskih scena do vizualnog dojma, podignuto na višu razinu. Naravno, i dalje je bilo situacija u kojima se logika morala malo odmoriti, ali barem više nisam imala osjećaj da se od gledatelja očekuje da baš ništa ne propituje.

Da nisam jedina primijetila napredak, potvrđuju i kritike. Michael John Petty u Collideru prepoznao je značajan pomak, dok je Joel Keller za Decider istaknuo da Sheridan napokon koristi potencijal svoje glumačke postave i izvan scena u kojima svi namrgođeno drže oružje. S ovom posljednjom primjedbom posebno se slažem. Jer, ako već imate Nicole Kidman, Morgana Freemana i Zoe Saldañu, bilo bi šteta svesti ih na nekoliko ozbiljnih pogleda, dramatičnih sastanaka i izdavanja naredbi.

Kako god bilo, druga sezona bila je gledljiva. Čak i dobra u pojedinim trenucima. Dovoljno dobra da treću dočekam s više optimizma, što se, poznavajući moj dosadašnji odnos prema ovoj seriji, moglo smatrati ozbiljnim napretkom.

Treća sezona stigla je u kolovozu ove godine, a posljednja epizoda prikazana je krajem rujna. Već nakon prvih nekoliko epizoda bilo je jasno da je produkcija ponovno podigla ljestvicu. Ekipa je uigrana, akcijske scene ambicioznije, a čini se da je Taylor Sheridan pronašao ritam u kojem se najbolje snalazi.

Pojedini su kritičari otišli toliko daleko da su ovu sezonu proglasili najboljom serijom godine, a IMDb joj daje iznimno visoku ocjenu 7,8. Iskreno, po mom mišljenju, riječ je o pretjeranim pohvalama. Treća sezona izgleda bolje, ambicioznija je i tehnički uvjerljivija od prethodnica, ali i dalje se bori sa starim problemima. Rupe u priči nisu nestale, pojedine scene djeluju neuvjerljivo, a likovi povremeno donose odluke koje je teško opravdati čak i pravilima svijeta u kojem se radnja odvija.

Međutim, riječ je o žanru kojem se takve stvari do određene mjere dopuštaju, pa neću ni ja biti pretjerano stroga. Ako sam već prihvatila da skupina američkih operativaca rješava međunarodne krize metodama koje bi u stvarnom svijetu vjerojatno izazvale nekoliko diplomatskih incidenata i barem jedan ozbiljan rat, mogu progledati kroz prste i ponekoj scenarističkoj vratolomiji.

Ipak, jednu stvar seriji moram priznati. Napetost održava iznimno dobro. Koliko god me pojedine epizode umarale ili razočaravale, svakog sam se tjedna vraćala po novu. I to je vještina koju nije pošteno zanemariti. Sheridan zna kako gledatelju dati taman dovoljno da poželi vidjeti što će se dogoditi dalje, čak i kada mu prethodnih sat vremena nije pružilo osobito veliko zadovoljstvo.

I sada dolazimo do razloga zbog kojeg sam odlučila napisati ovaj osvrt. Završetak treće sezone. Nakon svih međunarodnih zavjera, tajnih operacija, političkih igara i beskrajnih kriznih sastanaka, Lioness je u posljednjim minutama izvukla nešto što me neodoljivo podsjetilo na pravu meksičku sapunicu. I pritom to uopće ne mislim kao uvredu.

Jer možemo se mi praviti da smo prerasli takve zaplete, da nas više ništa ne može iznenaditi i da smo iznad starih, provjerenih televizijskih trikova. Ali priznajte, ima nečeg neodoljivo privlačnog u dobro tempiranoj osveti. Posebno kada se nakon tri sezone pokaže da prošlost ipak nije zaboravljena i da neki računi tek dolaze na naplatu.

I tu se možda krije najveća ironija cijele priče. Serija koja nas uporno pokušava uvjeriti u svoju ozbiljnost, političku važnost i vojnu autentičnost na kraju me najviše pridobila jednim od najstarijih zapleta u povijesti televizije. Osvetom. I sada, nakon svih prigovora, nakon tri sezone u kojima sam se više puta zapitala zašto ovo uopće gledam, moram priznati nešto što mi baš i nije drago. Želim vidjeti nastavak.