Toni je htio imati uspomenu na odnos sa svojom 87-godišnjom bakom Perinom, a njihove snimke sada prate milijuni ljudi

Ponekad mi se čini da je ovaj svijet postao poput plastične lutke, izvana bez mane, iznutra prazan. Možda je to samo moj dojam nekoga iz jedne druge generacije i možda pretjerujem, a možda smo stvarno na tragu da zaboravimo što znači biti čovjek od karaktera, sa svim svojim manama i vrlinama koje nas čine vrijednima, zabavnima i drugačijima. Teško se danas na društvenim mrežama othrvati sadržaju koji je sve osim stvaran. Ili je doista izmišljen zahvaljujući umjetnoj inteligeniciji ili je toliko insceniran da zapravo nema previše veze sa stvarnim životom.

Stoga, kada mi je Toni rekao da je njega i Perinu, odnosno Perkicu kako je još zovu od odmila, pogledalo već više od 10 milijuna ljudi, nisam bila previše iznenađena. Očito je da nam svima nedostaje one nehinjene iskrenosti, jednostavnosti, spontanosti i duhovitosti, a to je upravo ono što ovaj simpatični dvojac donosi.

Iako se na prvu možda čini da je riječ o još jednom kulinarskom sadržaju za društvene mreže, kuhanje zapravo nije bilo ni početak ni glavna ideja cijele priče. Toni Prodan godinama je želio snimiti nešto sasvim drugo, a to je odnos koji ima sa svojom bakom Perinom.

Kada je došao taj trenutak, za realizaciju se pobrinuo njegov prijatelj Arsen, koji sadržaj snima i producira, dok je Toni, kako sam kaže, prije svega bio inicijator. Njegova želja bila je prilično jednostavna: zabilježiti ono što njih dvoje, ionako žive godinama. Bez scenarija, velikog plana i pokušaja da od svoje bake napravi nešto što ona nije.

Vidljivo je iz svake epizode da njihov odnos nije nastao za potrebe kamere. Toni danas ima 31 godinu i kaže da otkad pamti za sebe postoji jedno obiteljsko pravilo koje se nije dovodilo u pitanje: nedjeljni ručak kod Perkice u Trogiru. „Može padati što god hoće, nedjeljom se ide u Trogir kod babuške na ručak. To je pravilo“, ističe Toni.

Prije dvije ili tri godine obitelj se preselila u Trogir, u njezinu neposrednu blizinu, ali ritual je ostao isti. Upravo je zato Toni već godinama razmišljao o tome da njihov odnos nekako sačuva. Perkica danas ima 87 godina, a njemu je, kaže, vrijeme sve više odmicalo. „To sam ja morao imati. Razmišljao sam o tome još od njezinih osamdesetih. Htio sam imati tu uspomenu jer mi stvarno imamo super odnos koji ni najmanje nije insceniran za kameru“, objašnjava.

Kuhanje se u toj priči pokazalo kao savršen okvir. Dok Perkica sprema jela koja poznaje cijeli život, razgovor ide svojim putem. Tema može biti recept, život nekad, ljudi koje poznaje, neka obiteljska priča ili nešto čega se u tom trenutku sjetila. Nema unaprijed napisanih pitanja ni pažljivo razrađenog scenarija. „Sve je spontano. Nikad ništa, iskreno, nismo pripremili. Doslovno se dogovorimo dan prije. Ja je pitam što bi kuhala, ona kaže dvije-tri stvari, kupimo namirnice i sutradan snimamo. Nema tu velike pripreme“, otkriva Toni.

Upravo ta neopterećenost jedan je od razloga zbog kojih videi djeluju kao da ste slučajno sjeli u njihovu kuhinju i ostali na ručku. Perkica kuha, Toni je zadirkuje, nešto pita, ona mu odgovori, ponekad ga poklopi, ponekad priča ode sasvim drugim putem. I nitko se posebno ne trudi vratiti je na zacrtanu temu jer zacrtane teme najčešće ni nema.

Međutim, Perini kamera od početka nije bila jednako prirodna kao njezinu unuku. Nagovoriti je na prvu epizodu bilo je jedno, uvjeriti je da nakon nje nastave snimati nešto sasvim drugo. Toni priča da joj problem nije toliko snimanje koliko razmišljanje o njemu prije nego što kamera uopće bude uključena.

Znala bi navečer leći i razmišljati o tome što će sutra reći i kako će sve ispasti, a Toni ju je pokušavao uvjeriti upravo u suprotno, da ništa ne priprema. „Njoj nikad nije stres na samom snimanju jer baš pazim da bude opuštena atmosfera. Uvijek joj objasnim da nije ni poanta da se zna što će se točno reći, sve govorimo spontano, potičem je da nikad ništa ne priprema“, kaže.

A onda se dogodilo nešto na što se Perkica tek trebala naviknuti. Već nakon prvih epizoda ljudi su je počeli zaustavljati na ulici, a Toni prepričava kako ju je jednom na putu od parkirališta do bolnice prepoznalo više od dvadeset ljudi. Neki su im prilazili, drugi dobacivali: „Vidi, baba s TikToka.“ Njoj ta nova slava nije posebno važna, više joj je neobično što joj se javljaju ljudi koje ne poznaje.

I njega je, međutim, iznenadila veličina reakcije. Ne zato što nije znao koliko njegova baka može biti duhovita. Upravo suprotno. „Na komentare i taj cijeli sadržaj nisam ni najmanje iznenađen jer mi tih njezinih reakcija, priča i izjava imamo na stotine. To je nama normalno. Ali to što je otišlo viralno i što su ljudi toliko reagirali, to me stvarno iznenadilo“, priznaje.

Počele su im stizati poruke iz Australije, Belgije, Kanade i drugih dijelova svijeta. I nisu to, kaže, bile samo kratke poruke podrške. Ljudi bi im ispisali cijele priče o vlastitim bakama, kuhinjama kojih se sjećaju, jelima koja su jeli kao djeca i životima od kojih su se odlaskom iz Hrvatske udaljili. „Baš ih je pogodilo u žicu. Podsjetila ih je na njihove babe, na kužinu, na ta autohtona jela“, prepričava Toni.

Međutim, brojke, pregledi i mogućnost da projekt jednog dana postane i komercijalan nisu razlog zbog kojeg je cijela priča počela. Toni kaže da je, prije nego što je mogao znati hoće li ih gledati deset ljudi ili deset milijuna, sebi postavio samo dvije stvari koje želi snimiti: vlastite vlogove s prijateljima i svoj odnos s Perkicom. Čak i ako ih nitko ne bude gledao.

A možda je upravo u tome i odgovor na pitanje zašto ih sada gledaju milijuni. Nakon prve snimljene epizode, prije nego što su stigle velike brojke i viralni videi, Toni kaže da je osjetio nešto sasvim drugo. „Osjećao sam neki mir, sreću i ponos da je napokon ta ideja koju sam imao godinama provedena u djelo i da sad imamo neki fizički trag našeg odnosa“, kaže.

Fotografije ostaju, priče se mogu prenositi, ali s vremenom se mijenjaju i blijede. Ovo je nešto drugo. Jednog dana Toni neće morati nekome objašnjavati kakva je bila njegova Perkica, kako su razgovarali, koliko su se voljeli ili na koji ga je način znala nasmijati. Bit će dovoljno uključiti jednu epizodu.

„Ne mora se prepričavati, nego je sada ovjekovječeno. Da sam imao samo tu jednu epizodu, već bih bio zadovoljan. Ali daj Bože da ih snimimo još puno. Samo da nju i mene zdravlje posluži“, zaključuje Toni.