Tomislavova obitelj već 114 godina proizvodi kišobrane i sve rade ručno: za jedan mu treba dva do tri sata

Kišobran glavu, ali i život čuva, mogla bi vrijediti u slučaju jednog čovjeka. Njegovo je ime Tomislav Cerovečki, a upravo je on, već nekoliko desetljeća, čuvar jednog od starih zagrebačkih obrta. Kišobrani Cerovečki pojam su u glavnom gradu Hrvatske, ali i šire, a samo jedan pogled na izlog, smješten na adresi Ilica 49, govori sve: riječ je o mjestu ljepote, znanja, ali i povijesti. Visoko na polici stoji stari drveni automobil igračka, iz njegova djetinjstva, a na zidu iza pulta još starije diplome i plakati njegovih predaka. Stojeći ispod njih Tomislav ustrajno radi i šest dana u tjednu dočekuje kupce. Neki dolaze po novi kišobran, neki dolaze popraviti stari…

Duga je povijest obrta za koji danas brine. “Obrt traje od 1912. godine, a osnovan je u Varaždinu. Osnovao ga je ujak moga djeda, Mijo Cepanec koji je bio vrlo uspješan poduzetnik i obrtnik. Onda moj djed Gabrijel kod njega uči zanat i postaje vrlo dobar majstor, vrlo savjestan radnik. I nekakvim slijedom događaja, pošto je jedna poslovnica bila u Zagrebu on preuzima tu poslovnicu i postaje šef. Nakon nekog vremena se osamostaljuje i odvaja se od Mije i kreće u samostalne obrtničke vode. Nakon toga se priključuje moj otac Krešimir, a onda dolazim i ja…”, objašnjava Tomislav.

Odmalena je išao u radionu koja je uvijek, doduše ne na istoj adresi kao sad, bila u Ilici. Dolazili bi kod tate, prisjeća se, i kod njega je uvijek bilo interesantno jer je bilo puno alata, kliješta, a uvijek se našlo i nešto slatko. Imao je, naravno, i svoj kišobran. I još ga uvijek ima, govori dok mu na licu stoji osmijeh. “Jedan mali šestinski kišobran… Imao je metalni štap, crvenu dršku koja nije bila od kože nego od skaja i koja se poslije ogulila. I crveni materijal gore”.

Nije bilo sumnje, nikakve, da će i on nastaviti djedovim i očevim putem i ‘ići u kišobrane’. Završio je tekstilnu školu, i iako se na početku, u tinejdžersko doba nešto nećkao te mu u počecima izrada kišobrana nije išla dobro, kišobrani su bili njegov put. Polako je učio, roditelji su ga, kaže, tesali… “Voliš to, a i ta Ilica, odmalena, nekako si vezan uz nju. Pa taj dućan, uvijek se nešto događa, nije monotono, nije čista trgovina nego je proizvodnja kišobrana. Nije dosadno i kroz ovih sad već 35 godina staža, ne računajući što sam dolazio pomagati prije toga, to se toliko promijenilo, i modeli, i kišobrani i ljudi…”, kaže.

Najveća je promjena u modelima kišobrana. “Nekad su kišobrani bili raspoređeni po veličinama. Ženski, a govorim o štapnim kišobranima, su bili manji. Što je glupost! Bili su i seljački kišobrani, tipa šestinskog, s pamučnim platnima, poliestera nije bilo, a ostali su bili čista svila. I to govorim o vremenima prije mene. Sad su se te veličine izjednačile, dolaskom poliestera ti su kišobrani postali i bolji i danas su dostupniji. Nekad su kišobrani bili unikatni, kvalitetniji, čovjek je imao jedan ili dva kišobrana. Danas ljudi imaju jedan u autu, drugi u torbi, treći… Izgubiš i nije te briga. Nekada se kišobran čuvao kao šešir ili štap”, pojašnjava.

No, u oštrom kontrastu s tim promjenama, Kišobrani Cerovečki kao obrt i dalje tvrdoglavo ustraju na nekim starim principima: obrt je uspio zadržati, kaže Tomislav, klasičnu proizvodnju ručnog rada. “Mi u radnji imamo i druge kišobrane, primjerice i one ultra lagane putničke, kao i kožnu galanteriju, i svi takvi dućani u Europi imaju taj asortiman, no uspjeli smo zadržati tu klasičnu ručno rađenu proizvodnju kišobrana koja se fokusira na dobar repromaterijal i spajanje istoga u jednu cjelinu. No, prvenstveno morate imati dobar štap, dobru dršku, dobar materijal, a onda tu dolazi i ono znanje majstora da od svega toga napravi prvo kvalitetan kišobran, a onda još da on i lijepo izgleda… Da bude privlačan kad ga stavite u izlog, da kažete vau…”, govori Tomislav.

Za svaki mu treba oko dva i pol do tri sata, a to obuhvaća krojenje, spajanje materijala, izradu kostura, šivanje, peglanje, stavljanje ručke. “No, radi se serijski, danas krojite, sutra šivate, onda spajate te kosture, stavljate materijal na kosture, pa heftanje, šivanje špica, drška…. Ali, materijali vam se mijenjaju pa onda uvijek morate raditi i probe jer se svaki materijal drukčije oteže i njegova elastičnost nije ista”, objašnjava Tomislav koji većinu posla na kišobranima obavi upravo tamo, u samom dućanu, u radioni u nastavku, iza zida.

Kad je loš dan, jednostavno kaže, bolje je pustiti i otići prošetati, a jedan od izazova mu je sam dizajn, odnosno spajanje materijala i drške. “Dobijete neki materijal koji je super, ali koju dršku gore metnuti da on bude savršen? Ako fulaš boju, model… I onda se sjetiš da imaš neke drške koje ti nisu trebale, pa to spojiš i to je onda bingo”, kaže Tomislav te dodaje da je zato dobro nikad ništa ne bacati. A i moda se uostalom, dodaje, vraća pa je bolje spremiti.

Što se tiče ‘zvijezde’ među kišobranima, definitivno ističe šestinski kišobran kao simbol Zagreba. “On ima svoj štih, njega ljudi prepoznaju zbog crvene boje, drvenog štapa, pamučnog platna. On je za Zagreb, za naš dućan nešto posebno”, govori. No, ima u dućanu raznih kišobrana. Neki od njih imaju posebni dizajn platna, drugi ručke od bambusa, kestena, vinove loze, višnje… “Što drška ima više čvorića to je skuplja, više je truda u nju uloženo, a ljudi misle da je greška”, govori.

Kao nositelj obrta s tako dugim stažom, 52-godišnji Tomislav ima odgovornost čuvati tu tradiciju. Recept je, kada kao on radiš klasiku, izdržati mijenjanje trendova, ali i podnijeti žrtvu. Naime, ne ostaje mu vremena za hobije, radi se i svaka subota. “To su ta upornost i ustrajnost. Moraš odlučiti što ti je bitno, to je vojnička disciplina, kao redovnik ili vojnik”, govori dodajući kako postoji odgovornost i prema samim kupcima. Nikad ne znaš odakle su potegli i moraš biti tu za njih.

Kako mu u poslu, otkad su se vjenčali, pomaže i supruga, pitamo ga predstavlja li kišobran test za brak, odnosno razdvaja ili spaja. No, oni su uigrani tim, pomaže im i njegova mama, a imaju i vanjske suradnike u slučaju neke gužve. No, uvijek se, kaže Tomislav, treba dobro organizirati, a i priprema je bitna. Isto tako, zaključujemo i da se po kišobranu čovjek poznaje. I da je rukovanje njime velik dio ‘zdravlja kišobrana’. U biti, većina ljudi, kaže, ne zna kako složiti kišobran, pogotovo onaj mali sklopivi: zgužvaju ga i pokušavaju na silu ugurati u futrolu. “No, treba svaki njegov list izbaciti van i onda se žice ne trgaju, spojevi se ne trgaju. Isto tako, ako ga spremite mokrog, zahrđat će”, govori. Ljudi se, isto tako, dijele i na one koji na kišobrane paze, ali i one koji ih besramno gube.

On sam ima nekoliko kišobrana. Jedan mali je uvijek u torbi ili ruksaku zato što puno hoda, a kabanice ne priznaje. “Kabanica je, ona žuta, trauma iz djetinjstva”, govori u šali. No, kišobran, barem što se tiče njega osobno, mora biti što veći. “Kad je rosulja to nekako pretrčiš, no kad pada prava kiša…. Prestar sam da negdje dođem mokar”, kaže Tomislav.