Knjiga o ljudima plave kože koji su stvarno postojali inspirirala je Dolly Parton, a mene odvela u brutalni svijet sredine 20. stoljeća

Žene koje na leđima konja ili magarca prolaze kilometre i kilometre teškog planinskog terena, često i po vjetru i oluji, izložene opasnostima od ljudi jednako kao i onima koje može prirediti priroda. A zašto? Zato da bi u udaljena područja i zabačene planinske zajednice donijele knjige ljudima kojima su one često bile jedini prozor u ostatak svijeta. Te su žene zaista postojale.

Ljudi plave boje kože. Baš modre, poput Avatara ili Štrumpfova, uzrokovane rijetkim poremećajem, i to u vrijeme kad još ni crnci nisu bili prihvaćeni i bila su im uskraćena najosnovnija ljudska prava. Plavi ljudi izazivali su strah, nasilje, prezir. I oni su stvarno postojali. Knjiga Knjižničarka na konju, koju sam nedavno pročitala, spaja ova dva nevjerojatna i istinita povijesna događaja u priču koja se čita u jednom dahu, koja ostavlja u nevjerici, zbog koje sam još danima guglala i provjeravala koji su sve elementi istiniti. Ispalo je da ih je izmišljeno, zapravo, vrlo malo.

Knjiga Knjižničarka na konju, autorice Kim Michele Richardson, objavljena je 2019. godine, a hrvatsko izdanje objavio je Hena com 2023. Knjiga je odlično primljena, prevedena je na 16 jezika, a inspirirala je i legendarnu Dolly Parton. Pokojna glazbenica bila je jedna od najvećih svjetskih filantropkinja na području dječje pismenosti, nazivali su je i „Book Lady“, a imala je i svoju zakladu koja je tijekom godina djeci poklonila više od 300 milijuna knjiga. Ne čudi što ju je knjiga o knjižničarkama na konju toliko ganula: soundtrack je napisala u tajnosti i poklonila ga autorici bez ikakve naknade.

Radnja knjige temelji se na izmišljenim likovima, no oni su smješteni u stvarni svijet istočnog Kentuckyja u prvoj polovici 20. stoljeća i točan je cijeli niz detalja, primjerice iznosi plaća koje su primali i opisi teškog planinskog terena. Godina je 1936. i glavna junakinja Cussy Mary Carter zapošljava se kao knjižničarka na konju. Nedavno je izgubila majku, a njezin otac, rudar, silno joj želi pronaći muža i potencijalnim kandidatima nudi pozamašan miraz. To neće biti lako: Cussy i njezina obitelj imaju plavu boju kože, zabranjen im je ulaz na brojna mjesta, ljudi ih izbjegavaju.

Mlada knjižničarka udaju želi izbjeći pod svaku cijenu. Uspjela se zaposliti u sklopu državnog projekta koji je pokrenut nakon Velike depresije i voli obilaziti svoje klijente, predlagati im knjige, donositi im štivo, ali i vijesti iz doline. Dok sam čitala o njezinim obilascima planine na umornoj mazgi, kao da sam i sama vidjela taj surovi teren, osjetila hladnoću vjetra i strah od razbojnika koji vrebaju iz šuma… Upoznajem i njezine korisnike, koji žive u izolaciji i strašnom siromaštvu, i potpuno je zastrašujuće da su u takvim uvjetima ljudi živjeli prije samo nekoliko desetljeća.

Opisivati dalje radnju bez otkrivanja detalja o sudbini mlade Cussy bilo bi teško, no računajte da ovo nije lagano štivo za jednu večer. Ne zbog stila: napisana je lijepo i pitko, brzo se čita, ali knjiga je to o kojoj ćete još dugo razmišljati, zbog koje ćete biti tužni, znatiželjni, šokirani. I sigurno ćete, poput mene, poželjeti saznati više o plavim ljudima Kentuckyja i samom programu knjižničara na konju. Postoji i nastavak Knjižničarkina kći, no njega još nisam pročitala.

Obitelj Carter iz romana je izmišljena, ali temelji se na obitelji Fugate, koja je na ovom području zaista živjela od 1820. do pred kraj 20. stoljeća. Autorica je jednom prilikom rekla da je za Fugateove saznala davno, zavoljela ih kad je doznala koliko su nepravedno tretirani i htjela im dati glas koji im je zbog neznanja, stereotipa i nerazumijevanja bolesti dugo bio uskraćen. I mjesto je stvarno: Troublesome Creek je potok u istočnom Kentuckyju uz koji su Fugateovi doista živjeli.

Plavi ljudi zapravo nisu bili neka posebna rasa, već se radilo o genetskom poremećaju. Istraživanja provedena na članovima obitelji Fugate (i na Cussy u knjizi) pokazali su da se zapravo radi o rijetkom genetskom poremećaju krvi koji se zove methemoglobinemija. Njihova je krv bila tamna, boje čokolade, što je na koži ostavljalo plavu nijansu. Martin Fugate i njegova supruga Elizabeth doselili su u Kentucky iz Francuske i oboje su imali taj recesivni gen. Kako su živjeli izolirano, generacijama su se sklapali brakovi unutar uže obitelji i malog kruga susjeda pa se taj gen prenosio na potomke. Uzrok je potvrđen početkom 1960. godina i ubrzo je počelo liječenje. Ne zna se koliko je danas potomaka Plavih ljudi Kentuckyja još živo.

Istinit je i dio priče o knjižničarima na konju koja je ganula Dolly Parton, a njihov je rad u knjizi vjerno prikazan kroz iskustvo Cussy i njezinih kolegica. Prema popisu iz 1930. nepismenost je u jugoistočnom Kentuckyju dosezala 35 posto i država je projekt pokrenula kako bi potaknula opismenjavanje u ruralnim sredinama. Plaća je bila 28 dolara mjesečno, a svaka je žena morala sama osigurati konja ili mazgu, hranu i smještaj. Jahale su 80 do 120 kilometara tjedno kroz planine, koritima potoka, blatnim stazama i uz litice, a do nekih kuća morale su dijelom ići pješice ili čak veslati čamcem.

Knjiga nije bilo dovoljno pa su knjižničarke od odbačenog materijala izrađivale vlastite spomenare i časopise, skupljale zbirke recepata i isječke o aktualnim događajima, što je u knjizi također izvrsno opisano. Knjižnice na konju ugašene su 1943., kada je Roosevelt ukinuo WPA jer je ratno gospodarstvo vratilo ljude na posao. Većina istočnog Kentuckyja ostala je bez pristupa knjigama sve do dolaska bibliobusa sredinom 1950-ih.