Anton ima 79 godina i jedan je od posljednjih majstora zanata koji polako izumire u Hrvatskoj. Sve što zna naučio je od oca, a danas podučava unuke

U Crnom Lugu u Gorskom kotaru Anton Štimac već desetljećima izrađuje tradicionalnu drvenu šindru kojom se prekrivaju krovovi i oblažu zidovi starih kuća

Foto: Privatna arhiva (AI obrada)
Želim da mi Google češće preporučuje Putni Kofer

„Najteži dio posla je pronaći drvo u šumi. Danas je šume sve manje, sve je manje tih pravih stabala jele koja se lijepo cijepaju…“, govori nam Anton Štimac iz Crnog Luga u Gorskom kotaru. Ovom umirovljeniku nadimak je Šindraš. Po tom ga imenu, kaže, svi znaju, kao što su nekad znali i njegova oca. Naime, kao i njegov otac, i Anton je danas majstor izrade tradicionalne goranske šindre, dugačkih daščica drva kojima se tradicionalno prekrivaju krovovi kuća u Gorskom kotaru te oblažu njihovi vanjski zidovi.

Sigurno ste u Gorskom kotaru nekad vidjeli šindru, samo možda niste znali da se tako zove: to su oni tradicionalni drveni pokrovi na krovovima i zidovima koji izgledaju toplo, daju dojam stapanja s prirodom, a pritom izvrsno štite građevine u tom podneblju. Umijeće izrade drvene šindre zaštićeno je kao nematerijalno kulturno dobro RH, a Anton je jedan od posljednjih majstora tog zanata.

I SAM POSTAO STRUČNJAK ZA ŠINDRU

Anton Štimac Šindraš rodio se u Crnom Lugu 1947. godine. Iako je radni vijek proveo radeći u transportnoj tvrtki, miris jele i šindra su ga uvijek pratili. Još kao mali gledao je što i kako radi njegov otac Matija, poznat kao Ceve, goranska legenda šindre. Odlaskom u mirovinu 2000. godine odlučio je od oca upiti svo ono znanje koje mu je još možda nedostajalo te je u svojim umirovljeničkim danima i sam postao stručnjak za izradu i postavljanje šindre.

Njegov otac Matija, koji je cijeli život bio šumski radnik, također se rodio u Crnom Lugu, priča Anton, odnosno u naselju Malo Selo. I tamo su, kao i nekada općenito u Gorskom kotaru, kuće bile prekrivane šindrom. “U Drugom svjetskom ratu Talijani su zapalili cijelo Malo Selo, a stanovnike odveli u Italiju. Kad je Italija kapitulirala, dio tih ljudi preseljen je u Slavoniju, no većina je ostala doma, vratili su se na zgarišta, nisu se htjeli odvojiti od svojih ognjišta… Tada su trebali obnoviti svoje kuće, čiji su donji dijelovi bili zidani, a gornji drveni. Tada je općina Crni Lug svima omogućila 20 kubika drvene građe…”, govori Anton pojašnjavajući okolnosti u kojima se majstorstvu učio i njegov otac.

PRONALAZAK IDEALNOG STABLA

Taj tradicionalni pokrov za kuće radi se od jele, a može i od smreke, kaže Anton. No, sve počinje odabirom pravog stabla u samoj šumi. “Da biste mogli izraditi šindru, u šumi morate odabrati kvalitetnu jelu koja se lijepo cijepa… Ne cijepa se lijepo svaka jela, nego samo stabla koja imaju određene karakteristike. Stablo mora biti visoko, bez grana, mora pravilno rasti, u okruženju drugih stabala, u zaštiti od vjetra. Treba imati lijepu, svijetlu koru i mora se, svojim žlijebovima, od korijena prema gore uvijati u lijevo… Mi to zovemo levica”, pojašnjava Anton Štimac Šindraš.

Kad pronađe takvo stablo i nakon što se ono sruši, kreće obrada. Prva četiri metra trupca se ne koriste, a ostatak se reže na 80 centimetara duge komade, tzv. furke. Svaki se furak zatim okreće okomito pa se dijeli na jednake, manje dijelove koji se zovu zgonti. Njihov broj ovisi o debljini trupca. Sa zgonta se zatim skida kora te se na njima, posebnom mjericom, označavaju dimenzije šindre. Pojedinačne daščice šindre dobivaju se uz pomoć vagače, posebnog alata za cijepanje šindre, i drvenog bata: svaka daščica široka je osam centimetara, debela sedam milimetara, a duga po potrebi.

PRENOSI ZNANJE NA SINA I UNUKA

Antonov osobni rekord u smislu izrade broja daščica iznosi 400 komada šindre u jednom danu. No, njegov otac je znao, kad bi si sve pripremio, napraviti i do 1000 komada. “Puno ju je lakše napraviti ako se lijepo cijepa… No, to je fizički naporan posao. Radite s rukama, s nogama, a kada se cijepa i glavom”, govori Anton.

Anton, koji je u ratu služio u 138. brigadi, u Goranskim risovima, danas umijeće vezano uz izradu i postavljanje šindre, baš kao što je i njegov otac na njega do svoje smrti 2012. godine, prenosi na sina Borivoja te unuke Paolu, Dorijana i Tomasa. Izradi šindre poučava i druge ljude u sklopu prezentacija starih zanata.

RADI NA OBNOVI ZAŠTIĆENIH OBJEKATA

U današnje vrijeme, pojašnjava, rijetko tko koristi šindru za krov. Većina ljudi je koristi za oblaganje fasade, i to s južne strane jer ona štiti od kiše i vjetra. Krov oblaže, odnosno prvenstveno obnavlja na zdanjima koja se vode kao zaštićeni spomenici kulture.

“Sin i ja smo prekrivali i popravljali trsatsku kulu na Trsatu u Rijeci, radili smo i na kući Janeš u Prezidu, pa objekt u Slunju koji je pod zaštitom… Tu je i kapelica u Brod Moravicama, kuća Rački u Delnicama, lugarnica u Crnom Lugu… U Prezidu sam prekrio krov s 12 tisuća komada šindre, kuća Rački ima devet tisuća komada”, prisjeća se Anton, koji radi i na manjim projektima, primjerice natkrivanju hranilišta za životinje ili pak oglasnih ploča.

VEZAN UZ SVOJ KRAJ I LJUBAV PREMA ŠUMI

No, neovisno o veličini samog posla, jedna je stvar postojana: vezanost uz šumu. “Mi Gorani smo jako vezani uz šumu. Tu smo se rodili, muškarci su radili u šumi i cijele su obitelji bile vezane uz šumu”, govori. Tu su, naravno, šetnja i rekreacija u šumi, planinarenje… “Volim ovaj kraj, ja sam čovjek koji se raduje uz šumu. Šuma mi je u srcu”, kaže za kraj.

Pročitajte još