KOMENTAR Čemu toliki bijes zbog trkača u centru grada? Utrke i maratoni u svim su velikim gradovima prestižni društveni događaj

Što ste radili u nedjelju navečer? Statistički, najvjerojatnije ste odmarali doma sa svojima, eventualno otišli na piće, u kino, kazalište ili na koncert, a neki su, naravno, morali i raditi. Srećom, u nedjelju navečer, baš u najstrožem centru Zagreba, ovih zadnjih zaista nema puno. Oko 3000 ljudi nedjelju navečer je provelo trčeći centrom Zagreba jednu od najpopularnijih gradskih utrka, Zagrebački noćni cener. Pratili su ih navijači, duž staze navijalo se i bodrilo sudionike, a sve je trajalo oko sat i pol. Ukupno je minimalno 5000 ljudi kući otišlo sretno i ispunjeno. Tko je onda nezadovoljan? Dakako, komentatori na društvenim mrežama, koji su ponovo, ni mjesec dana nakon Zagrebačkog maratona, sasuli drvlje i kamenje na činjenicu da se zatvara promet “zbog nekih idiota koji trče” i pitaju se “zašto ne trče po Jarunu, Maksimiru i Sljemenu”.

KOLIKO LJUDI, ZAPRAVO, U NEDJELJU NAVEČER U NAJSTROŽEM CENTRU GRADA RADI?

Pa, krenimo redom analizirati (po meni neutemeljene) argumente kritičara. Najčešći je: ljudi rade, a vi im zatvarate promet. Dakle, ova utrka se odvijala u nedjelju u 19 sati i trajala otprilike do 20:30. U centru grada radili su, budimo realni, samo konobari u kafićima i prodavači na kiosku. A njima je, vjerujem, smjena počela puno ranije. Radili su i vozači tramvaja, ali oni su vozili drugom rutom i sve okej. Institucije i tvrtke nedjeljom navečer ne rade, a u centru ih i nema toliko puno. A u centru nema više, budimo realni, baš ni stanovnika. Zagreb je grad s oko 800.000 stanovnika, a u najužem centru, gradskoj četvrti Donji Grad, prijavljeno ih je oko 30.000. Većina živi u okolnim kvartovima i na periferiji i ni ne zna da je promet zatvoren. Znači argument „maltretiraju cijeli grad“ sasvim je neutemeljen.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Zagreb run (@zagreb.run)

VIŠE OD SUNCA I MORAOvdje je povijest utkana u svaki kamen: istražite prekrasne stare utvrde i moćne tvrđave u Dalmaciji koje čuvaju nevjerojatne priče

Nastavi čitati

CENTAR GRADA NIJE BIO ODSJEČEN, OBILAZNE LINIJE TRAMVAJA PRODUŽILE SU PUT ZA MAKSIMALNO 10-15 MINUTA

Obavijest o zatvaranju prometa uvijek se izda na vrijeme. Zagreb je relativno malen grad. Od obilaznog pravca, preko Vodnikove i Glavnog kolodvora, do trga pješke nema više od 15-ak minuta. Centar nipošto tih sat i pol nije bio”odsječen”. Jedino se umjesto tih par stanica tramvajem valjalo malo prošetati. A prolaznici su normalno prelazili trkačku rutu s jedne strane ceste na drugu, eventualno bi možda pričekali koju minutu da ne upadnu u baš veliku trkačku skupinu. Bilo je jučer na cestama zasigurno i vozača koji su izgubili živce kad su naišli na zatvoren promet. I meni se to znalo dogoditi. Na koga sam bila ljuta? Na sebe, jer nisam na vrijeme pročitala obavijest i krenula drugim putem.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Zagreb run (@zagreb.run)

DA KIPCHOGE I KIPTUM U ZAGREBU RUŠE SVJETSKI REKORD, JEL BI I ONDA BILA POBUNA?

U slučaju Zagrebačkog maratona, koji je održan početkom listopada, situacija je nešto složenija jer traje duže i ima puno “širu” rutu. No, on se održava jednom godišnje, tisućama sportaša je centralni događaj za koji tempiraju treninge i formu, i sasvim je u redu da se, ponavljam jednom godišnje, na par sati oslobodi trasa da pokažu koliko su se spremili. Zatvarao se promet za dolazak bezbroj političara, grad je bio paraliziran za doček nogometaša i drugih reprezentacija, posebne se regulacije uvode za razne prosvjede i koncerte… Ali kad su trčanje, ili druga medijski manje eksponirana sportska natjecanja, u pitanju, čini mi se da bi pobuna bila i da dođu Kipchoge i Kiptum osobno i baš na zagrebačkim ulicama napadnu svjetski rekord u maratonu. Usporedbe radi, ovog je vikenda održan maraton u New Yorku s čak 50 tisuća sudionika. Komentari pod objavama medija na društvenim mrežama redom izražavaju podršku trkačima. Fantastična atmosfera u New Yorku za vrijeme maratona poznata je u cijelom svijetu.

DA, TRČI SE I NA JARUNU, BUNDEKU I MAKSIMIRU, ALI NEKOLIKO PUTA GODIŠNJE TRČI SE U CENTRU GRADA. I TO JE NORMALNO

Cestovne utrke standard su u cijelom svijetu. Najprestižniji maratoni trče se u gradovima s puno većim bojem stanovnika. Većini stanovnika to je društveni događaj koji se prati, navija, gleda s prozora ili plješće uz trasu. Naravno, i puno manjih gradova ima svoje utrke zbog kojih na dan, dva oživi cijelo mjesto. Nego, da se osvrnem na još jedan jako, jako čest prigovor. Zašto u centru? Bez brige, trkači trče i na nasipu, Jarunu, Bundeku i Sljemenu. Ali nekoliko puta godišnje, trče i kroz centar grada. Tako da ih nemojte slati na druge lokacije, oni ih već obilno koriste. Ali trčanje ulicama grada jedan je od najljepših načina da ga se doživi, da se upije njegova ljepota, bez automobila, na trasi omeđenoj samo navijačima koji pružaju podršku.

• 

SPORTAŠI I REKREATIVCI SU SMIRENIJI, ZDRAVIJI… I NEMAJU POTREBU VRIJEĐATI DRUGE NA FACEBOOKU

Naišla sam jučer i na jedan “argument” koji me posebno nasmijao. Jedan komentator pokazao je brigu za trkačka koljena i zglobove zbog trčanja na asfaltu. Na to se neću osvrtati protuargumentima, već ću se zapitati krije li se u vašem bijesu možda ipak nešto drugo. Kad ste vi zadnji put trčali? Koliko koraka dnevno napravite? Vježbate li, brinete o svom zdravlju? Jer, vidite, sport je prekrasna stvar. Ovih 3000 natjecatelja i tisuće i tisuće drugih trkača u Hrvatskoj statistički će manje puta trebati pomoć doktora, zauzimati krevete u bolnicama zbog kardiovaskularnih bolesti i onih povezanih s prekomjernom težinom. I unatoč vašoj brizi, ni kod ortopeda neće raditi veliku gužvu.

DRAGI KOMENTATORU, NE MRZI LJUDE KOJI SU JUČER BILI SRETNI I NAPRAVILI NEŠTO DOBRO ZA SEBE

Svaka od osoba koja je jučer trčala ulicama Zagreba ima neku svoju priču. Ima tu profesionalnih sportaša s impresivnim rezultatima, ali puno je više običnih ljudi. To je kod trčanja prekrasno, ono ne diskriminira. Jedina je prednost elitnih trkača pozicija bliže startnoj liniji, nakon toga svi smo na istoj cesti, istoj ruti, a svako od nas trči različitu utrku. Netko želi pobijediti druge trkače, netko drugi samog sebe. Ima onih koji trčanjem svladavaju anksioznost, bore se gubitkom, izbacuju kroz znoj i kilometre svoje probleme i frustracije… Ili naprosto trče jer ih to čini sretnima. Oko 3000 trkača i još nekoliko tisuća u pratnji i među navijačima jučer je bilo sretno. Zato, dragi komentatoru, sljedeći put nam se pridruži, vidjet ćeš, puno je učinkovitije od pisanja hejterskih komentara na Facebooku. I isprike unaprijed, ponovo trčimo 10. prosinca Advent Run, molim te isplaniraj svoju rutu gradom na vrijeme.