Svakog dana iznad ovog hrvatskog otoka prolaze tisuće automobila, a gotovo nitko ne zna što se na njemu krije

Malo je hrvatskih otoka na koje se stiže tako jednostavno kao na Krk. Dovoljno je sjesti u automobil, prijeći most pa gradsku vrevu zamijeniti kamenim uličicama Vrbnika, šetnicama Malinske, rivom grada Krka ili plažama Baške. Upravo zbog te dostupnosti Krk je omiljena autodestinacija, idealna za vikend bijeg na more. Njegova turistička karta prepuna je atraktivnih mjesta, a odlična vijest za domaće i strane turiste jest ta da se Krčki most prelazi potpuno besplatno.

No dok njime svaki dan prolaze tisuće vozila, malo tko obraća pozornost na nenaseljeni otočić na koji se most naslanja. To je Sveti Marko, smješten ispred Kraljevice u Riječkom zaljevu, na pola puta između kopna i Krka. Danas ga većina putnika primijeti tek usput, no stoljećima je imao ključnu ulogu u nadzoru važnih pomorskih putova i obrani čitavog Krka.

Njegov izgled značajno se promijenio izgradnjom Krčkog mosta, koji je u promet pušten 1980. godine. Zbog brojnih miniranja dio povijesnih ostataka na Svetom Marku nepovratno je izgubljen. Kako bi se omogućilo podizanje mostovne konstrukcije, dio otočića odsječen je upravo na mjestu na kojem se nekoć nalazila stara utvrda.

Iako djeluje surovo i pusto, Sveti Marko poznat je još od antičkih vremena. Tad se zvao Almis, što navodno znači ”plodan”. Dolaskom Hrvata u ranom srednjem vijeku naziv se postupno prilagodio lokalnom izgovoru, a ako je vjerovati jednoj teoriji, upravo iz njega nastalo je ime naselja Omišalj.

Ovaj kvarnerski otočić u prošlosti je bio poznat i kao ”otok svetih” jer se na njemu nalazilo više crkvica, a današnje ime dobio je tijekom mletačke uprave. No najvrjedniji povijesni tragovi na Svetom Marku potječu još iz bizantskog razdoblja. Njegovi najviši dijelovi i danas čuvaju ostatke castruma, utvrde podignute u 6. stoljeću, za vladavine cara Justinijana.

Smještena na strateški važnoj poziciji, utvrda je služila kao nadzorni i obrambeni punkt koji je kontrolirao prilaz otoku Krku te plovidbu između Riječkog zaljeva i Vinodolskog kanala. Razlog je i više nego očit: s vrha otočića pruža se odličan pogled na okolni akvatorij pa nijedan brod nije mogao neopaženo uploviti prema Bakarskom zaljevu.

Unutar utvrde bizantska vojna posada imala je i dvije crkve, sv. Ivana Zlatoustog i sv. Martina. Pretpostavlja se da je otočić bio naseljen još u prapovijesti, a pojedini nalazi upućuju na postojanje cisterne za vodu te sustava odvodnje i navodnjavanja. Iako ostaci castruma predstavljaju jedan od najzanimljivijih povijesnih lokaliteta u ovom dijelu Kvarnera, nije ih moguće turistički razgledati jer se nalaze unutar zaštićenog područja.

Mlečani su također izniman položaj Svetog Marka stoljećima koristili za nadzor plovidbe Kvarnerom. Dio stare utvrde služio im je kao promatračnica, a tijekom Uskočkog rata početkom 17. stoljeća s otočića su pratili i kretanje brodova senjskih uskoka.

Nakon Madridskog mira iz 1618. Sveti Marko postupno gubi vojni značaj i počinje se koristiti uglavnom za ispašu stoke. No 1919. opet se našao u središtu povijesnih zbivanja kad su se preko njega na susjedni Krk iskrcali arditi, elitni talijanski jurišnici pod zapovjedništvom Gabrielea D’Annunzija, koji je u to vrijeme predvodio zauzimanje Rijeke i okolnog područja.

No Sveti Marko nije zanimljiv samo zbog svoje burne prošlosti. Ovaj otočić trokutastog oblika krije i vrijednu prirodnu baštinu. Njegova najviša točka, vrh Glava (104 metra), uzdiže se neposredno iznad trase Krčkog mosta. Veći dio otoka prekriven je kamenjarom i niskim raslinjem, a na njemu rastu i tri rijetka biljna endema: Markova visika (Cerinthe smithiae), riječki kostriš (Senecio fluminensis) te riječki kravljak (Carlina fiumensis).

Otok Sveti Marko obiluje ljekovitim biljem, ima i malo jezero koje je nekoć služilo kao pojilo za stoku, a među njegovim prirodnim zanimljivostima posebno se ističe Galebova špilja, poznata i kao špilja galeba Marka, smještena u blizini svjetionika na sjeveru otočića.