Mirna s ocem vodi izletište i restoran u kojem smo kušali fantastična domaća jela: “Kod nas se sve radi ručno i s puno ljubavi”

Čarobno seljačko domaćinstvo, smješteno na jednoj od najviših točaka Bilogore, s koje puca fantastičan pogled sve do Sljemena i Kalnika, jedno je od onih mjesta koje svakako morate posjetiti ako ste ljubitelji gastronomije i netaknute prirode. Izletište i restoran Vrata Bilogore vodi obitelj Mihoci, točnije otac i kći, Milko i Mirna, koji sve svoje goste dočekuju s osmijehom na licu i otvorenih srdaca, nudeći im namirnice iz vlastitog povrtnjaka, ali i izvrsno domaće bilogorsko vino. Tradicijski specijaliteti kuće su teletina ispod peke s domaćim krumpirima i povrćem, odojak, janjetina, lovački gulaš na šefov način, špecle, bijeli žganci… Što god da kušate, nećete se razočarati i kući se sigurno nećete vratiti gladni!

”Nalazimo se u najljepšem selu na svijetu, Maglenči, koja službeno pripada općini Veliko Trojstvo, koja je pak vrlo blizu Bjelovara. Od Zagreba smo udaljeni 90-ak kilometra, a odmah preko puta nas, na samom rubu čarobne šume Mačjak, pronaći ćete i Planinarski dom Kamenitovac.

Vrata Bilogore postoje već deset godina, ali naša priča ide puno dalje u prošlost. Sve je počelo s mojim djedom, koji je bio ugostitelj, a potom je taj posao naslijedio i moj tata. A nakon 30 godina rada u najmu na Planinarskom domu, otvorio je ovo izletište. Dio svoje rodne kuće i 200 godina star vinski podrum pretvorio je u restoran u kojem se danas blaguje”, kaže nam Mirna Mihoci Pleskalt.

Njezina obitelj većinu hrane proizvodi sama, a onaj manji dio koji moraju nabavljati dolazi isključivo s lokalnih OPG-ova iz njihovog sela, tj. općine. ”Sve što poslužujemo ima svoju priču i porijeklo”, kaže naša sugovornica, koja je u rad restorana uključena od malih nogu. ”Često u šali znam reći da su mi tacnu u ruke dali onog trenutka kad sam prohodala”, smije se.

Mirna je nakon srednje turističke škole upisala studij menadžmenta, no nije ga završila. ”Uhvatio me neki inat i odlučila sam posvetiti se nečemu vrijednom što mi je praktički pod nosom, tj. doma. U međuvremenu sam upisala i završila predškolski odgoj, a rad na obiteljskom OPG-u i posao u vrtiću u Trojstvu, gdje sam odgojiteljica, uspješno kombiniram već čitavo desetljeće”, priča nam ova simpatična 32-godišnjakinja.

Odrasla je, kaže, u pravoj gurmanskoj obitelji, u kojoj se kuhalo svaki dan, a jela na žlicu bila su neizostavna. ”Ako si se kao dijete i morao sam snaći, napravio bi si barem štipance. Sendviča i sličnih brzih rješenja bilo je jako malo. I to mi je divno. Danas i moja djeca funkcioniraju na isti način, radim im variva, pečem domaći kruh, za doručak volimo pojesti jaja, sir, vrhnje i špekec… Želim zadržati taj starinski, topli i autohtoni način života, po meni je to najveći blagoslov”.

Mirna je većinu jela naučila pripremati uz baku, a kasnije su je počeli uključivati i u kuhinju s tatom. Danas je ona uglavnom zadužena za slastice, zimnice i deserte, dok je on ultimativni majstor za meso, roštilj i ražanj. ”Bilogorski kraj baš i nema svoju tipičnu hranu. To je borba svih nas iz kontinentalnog dijela Hrvatske. Puno toga preuzeto je iz drugih regija, malo je pravih, autohtonih jela.

Ali ono što mi držimo za naše domaće jesu štipanci (neki ih zovu i trganci, a zapravo su seljačko tijesto koje se prvo skuha i zatim miješa s kiselim vrhnjem, a po želji se sa strane mogu dodati preprženi luk i špek), raca s mlincima, štrudla od sira i jabuka s domaćim razvučenim tijestom, a tu je i bilogorska pita, jedan od naših najposebnijih kolača od prhkog tijesta na koje se stavlja sloj jabuka pa sloj oraha i na kraju sloj pekmeza od šljiva”, objašnjava nam Mirna.

U ovim jesenskim danima u Vratima Bilogore najviše se traže krvavice, kobasice i buncek s kiselim zeljem i domaćim njokama, teletina s krumpirom i povrćem, domaće juhe od vrganja, bundeve i kokoši… Naravno, u ponudi je i miješano meso, ali obitelj Mihoci više se fokusira na domaću kuhinju i starinska, pomalo zaboravljena jela kakva su nekoć spravljale naše bake.

Uz sve navedeno, Mirni je ipak najdraža njihova jesenja pita, stari kolač kojeg nema na modernim jelovnicima. Radi se od jabuka, oraha i pekmeza od šljiva, a okus mu je fantastičan. ”Mali smo i ne ciljamo na masovnost. Želimo imati vremena za svakog gosta, da možemo sjesti, popričati, ponuditi im hranu koju smo pripremili s pažnjom i kvalitetnim sastojcima. Istina je da nemamo ogromnu ponudu, ali sve što stavljamo na stol svježe je i odrađeno s dušom”, kaže naša sugovornica.

Vrata Bilogore u pitoresknoj Maglenči imaju svoju filozofiju od koje ne odustaju, a gosti je prepoznaju i cijene. Kod njih se sve radi ručno, kuha se polako i s ljubavlju, nema prečica niti gotovih smjesa… Ako želite pojesti pravu pileću juhu, koja se krčka i po šest sati, ovo je mjesto koje ćete odmah zavoljeti i rado mu se vraćati.

”Povrće proizvodimo od svibnja pa sve do kasne jeseni. Od njega pravimo i zimnicu, ajvar, ljutenice, kisele krastavce, ciklu… Sve što se ne iskoristi svježe, čuva se za kasnije. Imamo i svoj voćnjak, od njega dobivamo pekmez od šljiva i marelica, sok od bazge i višanja, a moram spomenuti i naša vina. Sve navedeno koristimo isključivo za potrebe restorana, ništa nije za prodaju jer ne možemo niti proizvesti tolike količine”, govori Mirna.

U restoranu njezine obitelji zbilja ćete se osjećati kao kod kuće. Atmosfera je topla i ugodna, ambijent rustikalan i romantičan, a hrana preukusna te u potpunosti prilagođena aktualnoj sezonskoj ponudi. Ovo mjesto u srcu Bjelovarsko-bilogorske županije toliko nas je oduševilo da mu definitivno dajemo ocjenu pet plus! ”Osim tate i mene, imamo još dvoje zaposlenih, a puno nam pomažu i mama te moj suprug. Posla uvijek ima, ali od njega ne bježimo. Štoviše, uživamo u svakoj sekundi i s nestrpljenjem čekamo nove izazove koje nam budućnost nosi”, zaključuje Mirna.