Stručnjaci se slažu da bi ova mahunarka trebala redovito biti na vašem tanjuru: zdrava je, ukusna, povoljna i jako zabavna

Smeđa, zelena, žuta, narančasta, crna. Leća dolazi u različitim bojama i veličinama, no sve imaju nekoliko zajedničkih stvari: vrlo su ukusne, iznimno hranjive i nevjerojatno zdrave. Njezine različite boje samo pridonose veselju u kuhinji… No, zašto je leća uopće tako dobra za nas i zašto bi trebala biti dio naše svakodnevice u kuhinji i na tanjuru? Isto tako, koje vrste leće sve postoje, kakve su razlike među njima i koju je leću najbolje koristiti u kojim jelima? Odgovore na sva ova pitanja, ali i više od toga, doznajte u nastavku teksta. Ovo je naš vodič za leće!

Leću kao namirnicu doista nije teško voljeti. Svestrana je i nekomplicirana, zabavna, jednostavno se priprema, odlično skladišti, a i pristupačne je cijene… Leća je, kad malo razmislite, jedna od onih namirnica koje su s pravom osnova, baza smočnice, a njezin je svijet velik i prostran: može se upotrebljavati u varivima i jušnim jelima, kao prilog ili pak u salatama.

Leća spada u mahunarke, a pretpostavlja se da potječe iz jugozapadne Azije. Jedna je od najstarijih namirnica na svijetu, a prisvojile su je te zavoljele praktički sve kuhinje svijeta. Povrh svega već navedenog, razlog je i njezina iznimna hranjivost te brojne dobrobiti za zdravlje koje se skrivaju u tim raznobrojnim zrncima. Leća predstavlja odličnu mješavinu vlakana i proteina, obiluje folnom kiselinom, kalcijem, kalijem, fosforom, magnezijem, cinkom… Dobro djeluje na probavu, a i zasitna je te nas dugo drži sitima. Inače ima zemljani, pomalo brašnasti, bogati okus.

Smeđa leća vjerojatno je najčešća vrsta leće koju ćete, u sirovom ili pak konzerviranom obliku pronaći praktički u svakoj trgovini. Ona dobro drži svoj oblik, kuha se nešto duže od ostalih leća (iako se nijedna leća, realno gledano, ne kuha dugo) te, pošto dobro drži svoj oblik, a s druge strane postaje neodoljivo meka, odlična je u jelima na žlicu, prvenstveno varivima. Isto tako, dobra je i u salatama, pogotovo toplima. Zelena leća joj je u neku ruku slična: također se vrlo dobro drži tijekom kuhanja, nešto je kompaktnija i čvršća na zagriz kada je skuhana od smeđe leće. Također je odličan u pripremi variva.

Svojim nijansama uveseljavaju policu smočnice ili kuhinje, a i svako jelo. U odnosu na smeđu i zelenu mnogo su nježnije, odnosno ne treba ih namakati u vodi prije kuhanja, općenito se kuhaju kraće i imaju tendenciju raskuhati se… Odlične su u jelima kao što su curry ili indijski dal te u pripremi namaza, a od crvene leće mogu se primjerice izraditi i vrlo zdrave tortilje, odnosno palačinke.

Crnu leću nazivaju još i beluga lećom, vegetarijanskim kavijarom ili pak kavijar lećom. Za sve te nadimke ‘kriv’ je njezin izgled. Riječ je vrlo ukusnoj i fotogeničnoj leći koja lijepo drži svoj oblik te je idealna u salatama ili pak kao prilog. Efektna je i u ulozi dekoracije jela.

Puy leća se smatra finom sortom leće, koja potječe iz francuske regije Puy-en-Velay, nedaleko Lyona. Ta leća raste na visini od 1200 metara, odlikuje se aromatičnošću i pikantnošću, a spada u zelene leće. Ponekad je nazivaju i kavijarom iz Velaya. I ona je vrlo pogodna za salate.

Osim što je svestran, svijet leća je i jednostavan. Što manje je zrno leće to će se ona i kraće kuhati, a poželjno je, barem one većih zrnaca kao što su smeđa i zelena, namakati. Crvenu i žutu nije potrebno prethodno močiti u vodi. Namakanjem se skraćuje i vrijeme njihova kuhanja koje ionako nije predugo. U prosjeku, leći je potrebno oko pola sata da bude kuhana. Što se tiče upotrebe, najjednostavnije pravilo bi bilo: crna za salate, žuta i crvena za ‘egzotiku’, smeđa i zelena za variva. No, s lećama samo je nebo granica. Igrajte se!