U blizini Zagreba pronašli smo restoran u prirodi i oduševili se ambijentom i domaćom hranom! Teletina je bila izvrsna, a imaju i top deserte

Radni je dan, sredina kolovoza… Zagreb se kuha, a mi, kao i svi ostali koji nemaju dovoljno sreće biti na moru, odlučujemo spas potražiti na nekoj od vodenih površina u okolici grada. Nakon par sati kupanja, naravno, nastupa glad. A znamo svi kako to ide… kad ogladniš, nema diplomacije! Počinje Google pretraga: „gdje jesti dobro u okolici Zagreba“. Pojavi se nekoliko razvikanih imena, ali ništa što nas baš vuče. I tad mi sine, u prolazu sam jednom vidio tablu na kojoj piše Lojzekova hiža. Ime mi je ostalo u glavi jer je šašavo simpatično, a istovremeno totalno „zagorsko“. Google Maps kaže 4.7 ocjena. Nema puno informacija, službena stranica više skriva nego što otkriva, ali udaljenost je prihvatljivih 15 minuta vožnje. Idemo riskirati!

Nakon što se skrene s glavne ceste, put vodi još kilometar i pol prema selu Gusakovec. Pred očima se otvara prepoznatljiv pejzaž Hrvatskog zagorja. Brežuljci koji se izmjenjuju sa sjenovitim udolinama, mirni potoci što tiho teku kroz zelenilo i krajolik koji smiruje već na prvi pogled. Na rubu sela dočekuje nas prostrano seosko imanje s kućom koja odmah privlači pažnju. Na prvi pogled čini se da je cijela drvena, no tek je gornji kat obložen drvom, što joj daje rustikalni šarm bez da upadne u kič. Kuća, zajedno s velikim dvorištem i okućnicom, odiše životom, onim nekadašnjim, koji se osjeti u svakom detalju, i onim današnjim, koji ga nastavlja nadograđivati.

Oko kuće, na zidovima i unutar prostorija, raspoređeni su predmeti koji prizivaju neka prošla vremena. Stari alati, ručni plugovi, preše i kolica podsjećaju na dane kada se svakodnevica oslanjala isključivo na snagu ruku i upornost. Ništa ovdje nije ostavljeno slučajno! Svaki predmet ima svoju jedinstvenu priču, a sve zajedno tvori svojevrsni mali muzej seoskog života. Ono što posebno osvaja jest činjenica da je sve besprijekorno očuvano, kao da je vrijeme odlučilo zastati upravo ovdje.

Ulazimo pomalo nesigurno, ne znajući rade li uopće. Dvojbu razbija osmijeh gazdarice Davorke, koja nas dočekuje onom toplom, iskrenom srdačnošću kakva se ne može odglumiti. Smještamo se na terasu s pogledom koji osvaja. Ispred nas prostire se livada, iza nje brežuljci i potočić što se provlači kroz krajolik. U tom trenutku postaje jasno da nismo pogriješili u izboru mjesta. A hrana još nije ni stigla…

Prva narudžba bila je gemišt. Poslužili su ga s Radenskom i kućnom kupažom rizlinga, graševine i kraljevine, lokalne sorte za koju sam, priznajem, prvi put čuo upravo ovdje. Već na prvom gutljaju stiže i prvo iznenađenje: gemišt je jednostavno fantastičan! Nakon gemišta stiže zagorska juha s gljivama. Gusta i bogata, s komadima mesa i gljiva, toliko je zasitna da bi bez problema mogla proći kao glavno jelo. Ipak, ostavljam dio u tanjuru, svjestan da me čeka još mnogo, mnogo okusa.

U međuvremenu pažnju privlače neobične male kokoši koje bezbrižno šetaju dvorištem. Raspravljamo jesu li to kokoši ili možda prepelice, sve dok nam gazdarica ne otkrije njihovu priču. Pred nama su Jurek i Katica, ukrasne hrvatske patuljaste kokoši, stara i priznata pasmina. Selo u svom najboljem izdanju, pomislio sam u tom trenutku, s daškom edukacije i prizorom prave idile.

Uskoro na stol stižu glavna jela. Raca sa zagorskim mlincima i teleće pečenje s krumpirom i povrćem. Teško je odlučiti što ostavlja bolji dojam, jer sve djeluje savršeno izbalansirano. Okusi su domaći i prepoznatljivi, ali posluženi s mjerom i stilom koji podiže cijelo iskustvo. Mlinci su tanki i sočni, povrće bogato aromom, a krumpir prava mala zagorska poezija u škrobnom obliku.

Ono što nas ipak posebno osvaja jest teletina. Meso je bilo nježno, savršeno pečeno, s hrskavom koricom i bogatom, mesnatom sredinom… Teletina je ovdje zapravo puno više od jela. Ona je dio identiteta Lojzekove hiže. Dovoljno je samo zaviriti u njihov jelovnik i bit će vam sve jasno. Naime, cijela jedna stranica posvećena je specijalitetima od teletine, od pikantnog Gupčevog odreska do raskošne teće koljenice namijenjene za četvero gostiju.

Sitost nas ne zaustavlja, jer za desert uvijek postoji posebno mjesto. Na stol stižu knegle sa šljivama te zapečeni štruklji sa sirom i makom u vrhnju. U međuvremenu počinje lagana ljetna kiša. Kapi tiho klize niz lišće, a u pozadini se čuju guske. Prizor je gotovo meditativan! Deserti, naravno, nisu razočarali. Veliki su i konkretni, ali nimalo preslatki. Knegle podsjećaju na teniske loptice, dok su štruklji bogatog okusa, savršeno zapečeni i jednako tako odmjereni. Dio ipak pakiramo za ponijeti, jer bilo bi šteta ostaviti ih iza sebe.

Ispred kuće prostire se velika livada koju presijeca potočić s drvenim mostićem. S jedne strane smješten je restoran s terasom i onim tipičnim seoskim mirom, a s druge nogometno i dječje igralište. Za obitelji s djecom, zaista pun pogodak. Lako je zamisliti kako vikendima ovim prostorom odzvanja dječji smijeh i zveket čaša odraslih. Nama, koji smo stigli usred tjedna, pripala je drugačija atmosfera: potpuna tišina, u kojoj se čuje tek šapat potoka i povremeno kreketanje žaba.

Lojzekova hiža pravi je obiteljski posao, i to u punom smislu te riječi. Većina onoga što se nađe na stolu dolazi s njihova imanja ili iz neposredne okolice. Taj duh najbolje se osjeti u razgovoru s gazdaricom Davorkom, kada, uz smijeh, objašnjava da imaju i kuću za odmor u Mariji Bistrici pa doda: “Nemojte meni slat’ mail, ja to ne gledam… šaljite mom sinu, on vam je treći mail dolje na letku!”, jasno je da se radi o toplini i spontanosti koje se ne mogu naučiti ni izrežirati. To se ili ima, ili nema. Pri izlasku nas dočekuje još jedno iznenađenje, mali štand s domaćim proizvodima. Uzimamo sirup od bazge, jer uvijek dobro dođe imati ga kod kuće.

Ono što se ovdje dobije nije tek ručak, nego cijeli doživljaj. Gostoprimstvo, priroda, mir i okus stapaju se u iskustvo koje ostavlja trag. Cijene su više nego korektne, porcije izdašne, a kvaliteta visoka. Na dan kad smo nenadano svratili, jedino purice nije bilo na meniju. “Ima svega, dobro da ne prosimo”, kaže kroz smijeh gazdarica. Mi bismo dodali još jedno hvala, hvala što postoje ovakva mjesta. Na odlasku se pogledamo i složimo u jednoj rečenici: ovamo se vraćamo i dovodimo sve koje volimo. A to je, zapravo, najveći kompliment koji se može dati.