Ručali smo u restoranu u kojem možete naručiti “ne znam”. Izgleda kao iz filma i jedan je od najboljih koje smo posjetili ove godine

U La Gaudini u Provansi večera iznenađenja od pet sljedova stoji 59 eura. Kuharu kažete na što ste alergični i što ne volite, a isti meni naručuju svi za stolom

Foto: Antonio Ivičević
Želim da mi Google češće preporučuje Putni Kofer

Na drvenom stolu čekao nas je jelovnik povezan običnom špagom. Na pletenom podlošku, s plavim slovima i malim nacrtanim suncem na naslovnici, izgledao je baš kao u filmovima o Provansi. Nekoliko koraka dalje, na dugom kamenom šanku, stajala je žuta tabla s rukom ispisanim imenom restorana. Iznad nje loza, između listova niz žarulja, a uz šank crvene, plave i zelene stolice. U dvorištu ima šljunka, drva, starih bačava i zelenila koje se penje preko pergole, a na kući u kojoj se nalazi kuhinja blijedozeleni prozori… Otprilike tako izgleda La Gaudina Luberon, jedan od najzanimljivijih restorana koji smo posjetili ove godine, a koji gosti opisuju kao „skriveni provansalski dragulj“.

TKO STOJI IZA RESTORANA LA GAUDINA LUBERON

Restoran vode kuhar Benoît i Charlotte, par koji za sebe kaže da je ponosan i zaljubljen u Provansu. Kuhinju opisuju kao mjesto stvaranja u kojem se kuhar mijenja sa svakom sezonom, a na jelovniku ističu lokalne proizvođače i pažljivo birane namirnice iz kraja. Njihovih prezimena na službenim stranicama nema, i to nekako pristaje ovom predivnom mjestu. Ovdje ste kod Benoîta i Charlotte, i točka. Gosti u recenzijama redovito pišu o obiteljskom restoranu i o paru koji vas na odlasku isprati razgovorom, a Charlotte osobno odgovara na recenzije koje su zaista odlične.

Prije La Gaudine vodili su mali bistro u staroj seoskoj kući u obližnjem Saint-Pantaléonu. Benoît je do tada već godinama radio u restoranima u Francuskoj i SAD-u, a Charlotte je u ugostiteljstvo došla nakon studija arhitekture. U bistrou su svako jutro sami pekli kruh, a uz jela na karti ispisivali su imena ljudi od kojih su nabavljali namirnice. Kad su se u lipnju 2022. preselili u Goult, s njima je došla i ekipa iz starog bistroa.

TRI OPCIJE ZA RUČAK ILI VEČERU

Jelovnik je kratak i to je ovdje dobra stvar. Radnim danom za ručak postoji opcija „Menu du marché“, glavno jelo i desert za 18 eura. Dostupan je do 13:30 sati u ograničenim količinama i samo za goste s rezervacijom. Jednom tjedno pale i „brasero“, odnosno, kako nam je objasnio konobar, roštilj po volji. Navečer je glavna zvijezda degustacijski meni od pet sljedova za 59 eura. Na stranicama ga zovu jednostavno „je sais pas“, odnosno „ne znam“, i to je točno ono što ovdje dobijete. Kažete samo na što ste alergični i što ne volite, a ostalo prepuštate kuhinji. Jedino je pravilo da ga moraju naručiti svi za stolom. Treća opcija, i za ručak i za večeru, je „Carte Canaille“, odnosno slobodan izbor s jelovnika uz kuharove prijedloge tjedna.

ŠTO SMO JELI U LA GAUDINI

Mi smo došli na ručak i odabrali dva jela s karte. Prvo je bilo dnevni ulov pripremljen kao bourride, provansalsko riblje jelo koje ovdje poslužuju s pirom. Na dubokom plavo-bijelom tanjuru stigao je file bijele ribe, položen na pir u žutom, kremastom umaku. Po vrhu su posuli sitno sjeckani vlasac i šaku žutih i narančastih latica. Na jelovniku je pisalo samo „dnevni ulov“, a jelo je stajalo 28 eura. Riba je bila sočna i taman pečena, a umak je bio dovoljno bogat da se osjeti, ali nije gušio ribu. Pir je upio sve i postao najbolji dio tanjura, pa smo ga skupljali vilicom do zadnjeg zrna.

Za drugo smo jelo odabrali ono koje je na karti bilo označeno kao specijalitet kuće. Zove se „ris de veau“, francuski klasik od telećih iznutrica koji u La Gaudini poslužuju s gnječenim krumpirom i tamnim umakom od pečenja. Preko svega su rasuli iste žute i narančaste latice koje smo dobili uz ribu. Jelo je stajalo 32 eura. Ris de veau je jelo koje vas ili osvoji ili ga više nikad ne naručite, a ja da se sutra vratim u La Gaudinu, opet bih naručio isto!

DOK SMO ČEKALI RUČAK NA TERASI LA GAUDINE, IMALI SMO OSJEĆAJ DA SMO UŠLI U JEDNU SCENU IZ „DOBRE GODINE“

Dok smo čekali hranu, imali smo osjećaj da sjedimo na setu filma Dobra godina, u kojem Russell Crowe u Provansi naslijedi vinograd i polako zaboravi na London. Film je snimljen baš u ovom kraju, u Bonnieuxu, Gordesu i Cucuronu, a glavno imanje iz filma, Château La Canorgue, nalazi se odmah kraj Bonnieuxa, samo desetak minuta vožnje od restorana.

Na terasi restorana proveli smo tri sata, a najviše mi se svidjelo što je sve djelovalo tako ležerno. Crvena stolica stoji kraj plave, natpis iznad šanka netko je ispisao rukom, konobari zastaju kraj svakog stola i pričaju s gostima kao s najboljim prijateljima… Sve skupa izgledalo je kao prizor za koji bi se na filmu netko morao itekako potruditi.

NEKOLIKO MINUTA OD RESTORANA NALAZI SE SELO U KOJEM SAM POŽELIO PROVESTI MIROVINU

Ako vas nakon ovakvog ručka ne vuče odmah u krevet, Goult je udaljen samo nekoliko minuta vožnje automobilom. Radi se o jednom od najstarijih sela u Luberonu, a turisti ga nekako stalno preskaču na putu prema puno poznatijem susjedu, bajkovitom Gordesu koje je američki časopis Travel + Leisure proglasio najljepšim selom na svijetu. Lako ga je previdjeti jer je zaklonjeno stijenama i zelenilom pa se kamene kuće i oker pročelja ukažu tek kad mu se približite… Mi smo za vrijeme obilaska Provanse odsjeli u jednoj od starih kamenih kuća u Goultu. Svako sam jutro pio kavu pred malom obiteljskom trgovinom s tri stola u dvorištu, a već su trećeg dana ondje znali što pijem. U Goultu sam proveo tjedan dana i cijelu reportažu možete pročitati ovdje.

Pročitajte još