Svratili smo na ručak u najstariji riblji fast food u Hrvatskoj koji radi već 82 godine. Cijene su povoljne, a lignje među boljima u Zagrebu

Od Zagreba do mora u Dalmaciji treba otprilike tri do četiri sata vožnje automobilom. Naravno, pod uvjetom da na Lučkom sve ide glatko i da se društvo u autu uspije dogovoriti oko samo jedne pauze za kavu. Postoji, međutim, i puno kraći put. Krenete prema Trgu bana Jelačića, skrenete u Jurišićevu, prođete nekoliko kućnih brojeva i na broju 21 otvorite vrata. Mora tu, doduše, nema, ali ima nešto što vas na njega može itekako dobro podsjetiti, a to je miris fine, pržene ribe… Prije nekoliko dana svratili smo u Mimice, lokal u centru Zagreba koji radi bez prekida od 1945. godine i slovi za prvi riblji fast food u Hrvatskoj.

Svi koji su ikad posjetili Mimice znaju kako ovdje stvari funkcioniraju. Uđete, priđete šalteru, kažete što želite i za par minuta ribice su pred vama. Onda se s porcijom u ruci okrenete i pogledate gdje se možete ugurati. Jede se za visokim stolovima, s nogu, tko gdje stigne, pa vam društvo za ručkom može praviti student, penzioner ili netko u odijelu tko je iz ureda pobjegao na brzi gablec. Cijene su i dalje pristojne za centar grada. Porcija srdela je osam eura, papaline sedam, a lignje 12 eura. Za prilog birate između krumpir salate, blitve i prženog krumpira.

Mi smo, naravno, došli zbog srdelica. Baš ih taj dan nije bilo pa smo uzeli papaline, gavune i lignje. Sve smo stavili na sredinu stola i krenuli redom, premda smo se tog reda držali možda prve dvije sekunde. Prve su nestale papaline. Jedu se prstima, cijele, s glavom i svime, i ja ih jednostavno obožavam. Valjda bih ih mogao jesti svaki dan jer me podsjećaju na moju rodnu Dalmaciju. Lignje su mi uvijek dobar test za riblji lokal jer se već na prvom kolutiću osjeti jesu li predugo bile u ulju. Ove kod Mimica bile su mi među boljima koje sam jeo u Zagrebu.

Obiteljski lokal koji danas vodi Ante Mimica otvoren je 1945. godine, nedugo nakon oslobođenja Zagreba, i od tada posluje u kontinuitetu. U početku se zvao Loza i služio je kao točionica vina. Otvorio ga je rođak obitelji Mimica, a poslije mu se pridružio Antin otac, također Ante. „A gdje se pije, tu se i jede“, ispričao nam je gospodin Ante. Gosti su uz vino tražili nešto za prizalogajiti pa su se u Lozi počele pripremati srdele. Tako je, po njegovu sjećanju, bilo dobrih dvadesetak, možda i trideset godina prije nego što su na jelovnik stigle i lignje.

Ante pamti dan kad je u Mimice na ručak došlo pet generacija iste obitelji. Za jednim stolom našle su se prabaka, baka, majka, kći i unuka. Pamti i Zagrepčanku koja je prvi put svratila s 85 godina. A ima, kaže, i gostiju iz Ljubljane kojima su Mimice dovoljan razlog da se dovezu do Zagreba. Dođu na ručak pa se isti dan vrate kući. Među gostima Mimica bila su i trojica hrvatskih predsjednika. Svratili su onamo Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, a Tuđman je ribice spomenuo čak i u svojoj knjizi. Napisao je da ih se zaželio.

Mimice se nalaze samo par minuta hoda od Trga bana Jelačića, pa ako se nađete u centru grada i naglo ogladnite, uklopite ih u svoju šetnju. Ipak, ako ne volite gužvu, petak u podne izbjegavajte. Stara tradicija posnog petka u Zagrebu i dalje je živa, a mnogi se tog dana ribi vraćaju čak i ako u tome nema ni trunke pobožnosti. Tada se red pred šalterom zna protegnuti sve do ulice, kaže nam Ante, a dobiti mjesto za visokim stolom prava je lutrija. Ako možete, dođite ranije ili sredinom tjedna. I kad god došli, ponesite gotovinu jer kartice ovdje ne primaju.