Silvio vodi jedini istinski zagorski pub, njihovi burgeri su nas oduševili: “Kad 80 posto jela napraviš sam gosti to osjete”

Postoje mjesta koja ti se uvuku pod kožu. I kojima se uvijek rado vraćaš. Razloga može biti sto, što velikih što malih. Jedan može, primjerice, biti to što je kvalitetno. Ili lijepo. Ili se osjećaš kao doma. Ili je jednostavno dobro… Jedno od takvih mjesta jest i Temple Bar. Riječ je o pubu u Stubičkim Toplicama, udaljenom kojih pola sata vožnje automobilom od Zagreba, svojevrsnom iznenađenju tog malog mjesta poznatog po ljekovitim vodama i pitomom krajoliku. Naime, nekako ne očekuješ da ćeš u samom srcu tog mjestašca ugledati crvenu telefonsku govornicu, baš kao u Londonu. No, ona tamo stoji, svjedoči neočekivanoj tradiciji u stubičkom kraju koja se njeguje već 21 godinu. Ta njezina jarka boja najbolji je znak da se nalazite ispred jedinog pravog, istinskog puba u Zagorju.

Rekao bih čak i šire, kaže nam samouvjereno vlasnik Silvio Tomić. On nije iz Stubičkih Toplica, već iz susjednog Oroslavja, no vizija i želja odvele su ga mnogo dalje od tih dvaju zagorskih mjesta. I to u Irsku, točnije u Dublin. Tamo se zapravo ‘skuhao’ njegov pub. On, kao strastveni zaljubljenik u ugostiteljstvo koji je konobario još u studentskim danima te je u posao krenuo tako da je prvo uzeo jedan lokal u najam, upravo je tamo, istražujući pubove dublinske četvrti Temple bar, kreirao svoju idealnu verziju puba. I, kako je želio imati nešto svoje, stvorio ga u Stubičkim Toplicama, gdje stoji i danas. Želio je, kaže, nešto što će trajati, nešto što spada u kategoriju klasika, nešto što ne podliježe trendovima. Nešto što je evergreen.

Što je naumio to je i ostvario. Temple Bar je svoja vrata otvorio 2004. godine. Krenulo je prvo s ponudom pića i zabavnim programom koji je uvijek podrazumijevao odmak od lakih nota, govori. No, trendovi se mijenjaju, klinci su počeli tražiti nešto drugo, govori. Bar je i dalje dobro radio, no noćni je život pao. Pa se rodila nova ideja: shvatio je da bi bilo dobro otvoriti kuhinju. Tu ideju dopuštala je i veličina samog objekta.

„Malo smo gledali kakvu kuhinju pubovi imaju po svijetu. Pubovi nemaju neku specifičnu, svoju kuhinju. Malo Engleska, Irska, fish and chips, ali u globalu nemaju… I onda smo rekli da ćemo napraviti kombinaciju lokalnog zagorskog i internacionalnog. Nismo htjeli gablece, ćevape i pizzu, ali moraš imati nešto za ljude koji žele jeftinije i na brzaka pojesti i tu su jako dobro uletjeli burgeri. Naša ponuda u restoranu su burgeri i a la carte. Ta se formula pokazala jako dobrom….“, govori on. Restoran je otvoren 2018. godine. Nakon godinu, dvije ‘hrvanja’, kako kaže, gosti su ih prepoznali. Među ostalim i to da, dodaje, “nisu industrija i nisu masovka”. “Ne želimo to raditi, želimo da konobar i kuhar imaju donekle vremena posvetiti se svakom jelu i svakom gostu. I to se onda osjeti i na tanjuru“, kaže.

Jedan od zaštitnih znakova Temple Bara danas su upravo spomenuti burgeri. Nedavno su dodatno i proširili svoj ‘burger book’ s novim vrstama burgera, pa tako u njemu sada osim postojećih ‘klasika’ među se imenom ističe ljuti ‘hudi Zagorec’, postoji još jedna vegetarijanska opcija te opcije burgera s tartufima i odležanim mesom. Proširili su i ponudu priloga pa sada, osim krumpirića, nude i nuggetse o brokule te batat. Sve to može se dobiti i u prikladnom burger ‘paketu’, gdje burger po vašem izboru dolazi u pratnji priloga, umaka i pića po sniženoj cijeni. Cijena većine burgera u ponudi kreće se oko osam, devet eura.

No, to nije kraj priče o burgerima. Ima još. “Sami radimo svoje umake, radimo svoja brioche peciva. Meso je domaće, pljesku radi lokalni mesar po našoj recepturi. Radimo i svoje krumpiriće, ne kupujemo industrijski pommes… Kad napraviš 80 posto burgera u svojoj kuhinji to se osjeti“, kaže Silvio. Za one koji žele nešto drugo, jelovnik nudi i druge opcije. Imaju, kaže, dobre steakove koji su odličan omjer cijene i kvalitete. Sirevi i mesni naresci koje nude također su domaći, iz lokalnih mesnica.

“Štrukli su nam top, zapečeni, kuhani, kao i juha od štrukla koju rijetko koji restoran radi… Cijele godine nudimo i juhu od vrganja koje skupljamo i otkupljujemo od ljudi koji beru”, pobraja. Zatim, u kategoriji glavnih jela, spominje ‘stubičku pisanicu’, kao jelo koje se nekada jelo po dvorcima ili pak ‘puran f cornflakesu’ kao primjer jela u kojem spajaju tradicionalno i moderno. Riječ je o purećem fileu punjenom suhim šljivama i sirom, a paniranim, kao što i ime kaže, u cornflakesu. Drugačija su im nego drugdje, kaže, i rebarca. Udio kosti u njima je 20, do 30 posto, onda su debala i mesnata, govori.

I pića su svijet za sebe. Izbor je širok, po kategorijama vrste pića broje se u desetinama, a poznati su i po pitanju spirita, odnosno širokoj paleti žestokih pića što je govori on, i u skladu s kulturom tradicionalnog puba koji nije samo ‘pivo’. “Uz sve to imamo imamo i nešto što se zove ‘Gazdin ormar’ jer sam ga ja slagao. U njemu se nalaze pića iz cijelog svijeta. Jesu ona skupa, ali su premium pića i zato su u ormaru pod ključem. To možda ima takvih pet lokala u Hrvatskoj. Ima tu craft tekila iz Meksika, craft scotcheva iz Škotske, hrvatskih craft ginova….” govori.

Naravno, tu su i piva, rade i koktele, a imaju i veliki humidor. “Za nas je specifično da u istom objektu imamo restoran i bar. U restoranu se ne puši, u baru je dozvoljeno. Nakon što pojedu, neki naši gosti vole zapaliti cigaru, imamo i gentleman corner. Ljudi tu vole sjesti i s guštom zapaliti i popiti neki fini spirit”, govori Silvio.

Površina ugostiteljskog objekta, dakle puba, restorana te pomoćnih i popratnih prostorija je oko 500 metara četvornih, dok se dvije terase protežu na oko 200. Restoran se, od rujna do travnja kada vanjska terasa restorana ne radi, ‘širi’ i na drugi kat, ali samo petkom, subotom i nedjeljom. Što se tiče bara, on ima kapacitet 80 sjedećih mjesta te još 60 na terasi, a restoran 60 unutra, 30-ak vani. Kako objekt ima niz prostorija, neki njegovi dijelovi se mogu i ‘zatvarati’ radi posebnih prigoda, dok kuhinja radi svaki dan, osim ponedjeljaka, od podneva. U ponedjeljak s radom počinje u 13 sati.

To ugostiteljsko carstvo Silvio je među ostaklim izgradio, kaže, zahvaljujući inspiraciji s putovanja. “To je lifestyle dobrog ugostitelja, da stalno putuje, slika hranu, lokale, ponudu, crpi ideje… Ugostiteljski objekt je kao i kuća doma, nikad nije gotov, uvijek se ima što napraviti, nadograditi,  popraviti. Ovaj je lokal u 21. godini i dan danas nešto novo kupimo, popravimo, doradimo. I zato je lokal u dobroj kondiciji” kaže on. A upravo ga takvim vidi i u budućnosti: kao starca u dobroj kondiciji, kaže uz smijeh.

“Ostajemo vjerni popu, rocku i funku, urbanim DJ-jevima. Sada imamo jedan, dva nastupa mjesečno, u tom điru smo ostali i bit ćemo. Na hrani se uvijek može raditi, na pićima isto. Mi nismo u trendu već 15 godina, ali smo u dobroj kondiciji. Kod drugih lokala mijenjaju se stilovi, renoviraju se, mijenjaju se gazde, ali mi držimo svoj đir, svoju furku, ali kvalitetno. Malo je lokala koji tako dugo ostaju u tako dobroj kondiciji, s tim da nismo u nekom gradu gdje posao ide sam od sebe. Ovdje je slučajni promet minimalan. Ovdje moraš biti dobar da bi ljudi stali kod tebe”, govori.

Njegova posvećenost poslu vidi se u svakoj njegovoj rečenici. Taj magistar cestovnog prometa kaže da taj posao, ugostiteljski, jednostavno moraš voljeti. “Prvih 20 godina radio sam 300 do 350 sati mjesečno, sad sam na nekih 200 do 250, a plan za dvije tri, godine je da sam negdje na 150. Ljudi mi ne vjeruju kada to kažem, ali radiš za sebe, za svoje… Da ne volim taj posao ne bih to radio.” govori on. No, ima pritom i jednu novost. A to je novootvorena Boutique Villa Zagorka u Stubičkim Toplicama. Tu kuću za odmor  opisuje kao reprezentativni objekt smješten na vrhu brežuljka s odličnim pogledom te kombinaciju modernog, tradicije i svih zamislivih luksuza, od unutarnjeg i vanjskog grijanog bazena, do minibara i humidora, jacuzzija i saune.