Jednu od najpoznatijih torti na svijetu osmislio je 16-godišnji šegrt! Recept je tajna i već se gotovo 200 godina čuva u sefu

Ako putujete u Austriju, mnogi će vam preporučiti da kušate njihova tradicionalna jela kao što su Wiener Schnitzel (bečki odrezak, pohano i prženo teleće meso posluženo s krumpir salatom ili peršinom), Käsespätzle (austrijska tjestenina sa sirom i pečenim lukom, tipična za Alpe), Knödel (slatke ili slane knedle od kruha, krumpira ili tijesta) ili pak Apfelstrudel (savijača s jabukama, cimetom i grožđicama). Naravno, tu su i Mozart kugle, no daleko najpoznatija slastica je Sacher torta, čokoladni biskvit preliven čokoladnom glazurom, s unutarnjim slojem džema od marelice ili ispod glazure ili u sredini, tj. između dva sloja biskvita.

Kolač je 1832. godine osmislio Franz Sacher, tad 16-godišnji šegrt, a napravio ga je za kancelara Klemensa von Metternicha, koji je neko vrijeme obnašao i funkciju austrijskog ministra vanjskih poslova, za važnu večeru u njegovoj bečkoj palači, baš kad je glavni kuhar bio bolestan.

Torta se poslužuje u hotelu Sacher i slastičarnici Demel u Beču, koji su se u 20. stoljeću borili oko vlasništva nad istom, ali i same recepture, tj. toga treba li torta imati jedan ili dva sloja biskvita. I hotel i slastičarnica svoje točne recepte drže u strogoj tajnosti, ali sastojci torte uključuju maslac, čokoladu, jaja, brašno i šećer. Hotel Sacher poslužuje tortu sa šlagom.

Sama riječ Torte na njemačkom jeziku znači višeslojni kolač s nadjevom, a Franz Sacher, podrijetlom Židov, čuvenu Sacher tortu osmislio je za Metternicha koji je htio impresionirati uvažene goste iz visokog društva koji su mu dolazili na večeru. ”Želim da im se posluži desert koji me neće osramotiti”, navodno je rekao. Sve ostalo je povijest.

Kad je 1876. otvorio slavni hotel Sacher u blizini bečke Opere, Franzov sin Eduard u njemu je odmah počeo prodavati očevu slasticu. Ista je u međuvremenu postala vrlo popularna u austrijskoj prijestolnici, nadmašivši popularnost Linzer torte. Tražili su je i u drugim europskim gradovima poput Pariza, Berlina i Londona, a izvozila se čak i preko oceana, u SAD, Indiju i Japan.

Sacher torta u austrijski kodeks hrane (Codex Alimentarius Austriacus na latinskom jeziku) uvedena je 1894., a u engleski rječnik početkom 20. stoljeća. Do 1930-ih, pojavile su se i mnoge druge verzije iste, a upravo tad hotel Sacher ušao je i u pravnu bitku sa slastičarnicom Demel oko vlasništva i zaštitnog znaka torte.

Slastičarnica je, naime, 1934. tortu predstavila kao ”Eduard Sacher-Torte”, dok je hotel tortu posluživao pod nazivom ”Original Sacher-Torte”. Argument Demela temeljio se na činjenici da su pravo na proizvodnju torte dobili od Eduarda, dok je hotel Sacher svoj argument temeljio na obiteljskoj vezi. Hans Gürtler, jedan od investitora hotela, tužio je slastičarnicu i pobijedio 1938.

Nakon Drugog svjetskog rata, torta je opet završila na austrijskom Vrhovnom sudu. Tad se raspravljalo o tome treba li ona imati jedan sloj biskvita, koji preferira Demel, ili dva, koje je zastupao hotel. Slučaj je okončan tek 1963., nakon čega je slastičarnica najavila da će promijeniti naziv svoje torte u ”Ur-Sachertorte”. Duopol nad tortom je zadržan, a hotel slastičarnicu u prodaji nadmašuje u omjeru pet naprema jedan.

Druge slastičarnice i restorani diljem Austrije pokušali su replicirati originalnu Sacher tortu. Hotel Sacher svoj recept, koji je praktički nepromijenjen još od 1832., čuva u sefu i koriste ga samo njihovi ovlašteni pekari. Ondje se godišnje napravi više od 300.000 torti, a ista se tradicionalno poslužuje uz nezaslađeno tučeno vrhnje (Schlagobers), šalicu kave (Wiener Melange) ili šampanjac.

Demelova verzija ima jedan sloj biskvita i pekmez od marelica ide ispod čokoladne glazure, dok ga hotel Sacher stavlja u sredinu, između dva sloja biskvita. Torta navodno je bila omiljena slastica Sigmunda Freuda, čuvenog austrijskog neurologa i oca psihoanalize.