U Zagrebu postoji dućan u kojem je sve besplatno! Posjetili smo prostor u koji svatko može donijeti ono što mu je višak i uzeti što treba

Na trenutak sam se pobojala da je plemenita ideja simpatičnog, zvučnog imena koje tjera osmijeh na lice, zamrla. No, srećom, nije! Njezin zamah malo su osujetili zima i loše vrijeme, pa tijekom ovih hladnijih mjeseci u godini ‘nastupa’ u skromnijem, samozatajnijem izdanju. U to sam se i sama uvjerila kad sam se prošlog petka odvezla na Trešnjevku u Zagrebu, u potrazi za Džapcem, besplatnom trgovinom koja je niknula u napuštenim prostorima nekadašnjeg Novog Samoborskog kolodvora na uglu Žajine i Adžijine ulice: razveselila sam se kad sam u dvorištu tog zdanja vidjela ‘boje’.

Naime, vani, ispred grafitima obojenog objekta koji je definitivno vidio bolje dane, stajalo je nekoliko kašeta s hranom iz kojih su ‘vrištale’ zelena boja prokulica i kelja, crvena nara i jabuka te narančasta naranči. Bilo je tu i luka i češnjaka, krumpira, dvopeka i tosta, mozzarelle, bademova mlijeka… Sve te namirnice raspoređene u četiri kašete bile su ponuđene ‘na izvolte’. Naime, Džabac nije svakidašnja trgovina. On je besplatni ‘dućan’ u kojem nema kase, novca, računa ni standardnih polica. Riječ je o trgovini gdje kupcima kažu „ako nas nema poslužite se sami“.

Naime, upravo se tako Džabac definira, kao besplatni dućan. Stvari koje su tamo izložene, primjerice hranu u tim kašetama na koje sam naišla tog petka, može uzeti tko god hoće. I ne treba ništa platiti. Pa čak ni ostaviti donaciju. Isto tako, svatko može nešto ostaviti. Ideja je, objasnila mi je grupa mladih koju sam tamo zatekla, da donesemo ono što nam doma stoji. Čega doma imamo viška i što nam nije potrebno, a nekom drugom bi moglo koristiti.

Donijeti se može svašta, no ipak postoji nekoliko iznimki. Primjerice, odjeća zato što je nemaju kapaciteta ni uvjeta skladištiti. Mogu se donijeti određeni predmeti za kućanstvo, primjerice suđe ili pak staklene čaše, u svakom slučaju oni koji mogu podnijeti niske temperature i relativnu vlažnost jer prostori u kojima ih se ostavlja nisu grijani. Opcija su, primjerice, i igračke. Ili pak higijenske potrepštine… Povrće koje je bilo izloženo u kašetama pokupljeno je s placa: ono što se nije prodalo, a dobro je i prodavačima se nije dalo nositi kući.

No, besplatni dućan Džabac, objašnjavaju, nije Crveni križ. „Ne skupljamo donacije na veliko, da se svi nakupuju i donesu, to nije ideja. Ideja je da si međusobno pomognemo. Ako znam da imam nešto viška doma i da mi stoji doma pa ću dati nekome kome treba, a ne da ću otići kupiti pola dućana i donijeti ovdje“, govore.

Džabac je zaživio lani, u veljači, na valu tadašnjih bojkota trgovačkih lanaca. Iza njegova osnutka ne stoji neka pojedinačna osoba, ni udruga ni formalna organizacija. Džabac je, kažu, nastao zahvaljujući pojedincima koji su se okupili oko ideje koju on predstavlja. Njegova je poanta bila okupiti one koji žele i mogu pomoći i da se zna da postoji lokacija na kojoj se ta ideja primjenjuje i na kojoj ona živi. „Poanta je na zajednici, da se zajednica uključi i sama sebi pomaže“, tvrde.

A Džabac, kojem je ‘susjed’ prostor u kojem se održavaju radionice Centra za kazalište potlačenih Pokaz, ‘živi’ svakog petka, od 14 do 17 sati. Malo su, objašnjavaju, smanjili prisutnost zbog hladnoće, unutarnji prostori bi također trebali ljubavi, no od proljeća bi se stvari ponovno trebale aktivirati, među ostalim i u smislu događanja. Održali su dosad i nekoliko večera, ali i čitanja poezije.

Ljudima poručuju kako bi bilo super da dođu u što većem broju. Ali i da se organiziraju. „Ako vidite potrebu u zajednici, nitko vas ne sprječava da se sami organizirate i da pomognete“, kažu. Isto tako, pozivaju sve koji imaju kapaciteta ili pak volje da se uključe i na drugi način, primjerice doprinosom u smislu popravka ili pak rada na objektu u kojem se Džabac nalazi, a koji je dosad pretrpio i požar te nekoliko provala.