Na Sardiniji obožavaju svoje bake: njihove slike krase ulice, kafiće i hotele, a iza svega stoji emotivna priča

Prije nekoliko dana vratio sam se sa Sardinije, otoka koji me oduševio nevjerojatnim kontrastima i pričama koje dugo neću zaboraviti. Da, obala je točno onakva kakvom je svi zamišljamo! Krase je tirkizno more, plaže od bijelog pijeska, ljetovališta puna života… Ali ono što me se najviše dojmilo nije bilo uz more, već duboko u unutrašnjosti otoka. U selima smještenima među impresivnim planinama, u kojima svaki zid šapće neku priču iz prošlosti, otkrio sam lice Sardinije koje ne stane u jednu razglednicu niti u jednu priču. Jedno od tih lica, možda i najfascinantnije, jest ono „crnih baka“, žena čija su snaga i dostojanstvo s vremenom postali simbol cijelog otoka.

Naš prvi susret s „crnom bakom“ dogodio se čim smo stigli u Olienu, slikoviti gradić smješten u unutrašnjosti otoka. Na jednoj staroj kući pokraj koje smo parkirali automobil ugledali smo mural starije žena u crnoj nošnji, koja u rukama drži pušku. Prizor je u prvi tren izgledao prijeteće, čak i pomalo groteskno… Ali upravo taj kontrast krije snažnu simboliku. Naime, žene su povijesno bile čuvarice doma, obitelji i zemlje. Dok su muškarci ratovali ili odlazili trbuhom za kruhom, one su bile te koje su morale obrađivati zemlju, čuvati djecu i stoku te održavati život zajednice.

U večernjim satima stižemo u hotel. Još jedna crna baka dočekala nas je odmah na recepciji, no ovaj put na fotografiji. Crno-bijela slika starice s dubokim borama i ozbiljnim pogledom visila je na zidu poput čuvarice prostora. Dok smo se prijavljivali, imao sam osjećaj da njezin pogled prati svaki moj pokret, kao da poručuje: „Ovdje si, ali znaj čiju zemlju gaziš.“

Recepcionar nam se nasmijao i odmah uputio na objašnjenje: „One su naše heroine. Na ovim prostorima žene su uvijek bile stup obitelji. Crne bake nisu simbol tuge, nego snage. One su radile sve, od polja do doma. Bez njih Sardinija ne bi opstala.“

Kasnije, dok smo večerali u malenom restoranu u istom hotelu, ponovno smo ih susreli. Ovaj put na zidu iznad stola visila je fotografija žene u crnoj marami, s rukama na stolu i pogledom u daljinu. Bilo je to gotovo meditativno iskustvo. Jelo i vino pratila je tiha prisutnost tih lica, podsjećajući da je svaki zalogaj sardinijske kuhinje utemeljen na mukotrpnom radu tih žena.

U unutrašnjosti Sardinije, daleko od turističke obale, tradicija nošenja crnine bila je dio svakodnevice gotovo svake obitelji. Udovice, ali i starije žene, često su cijeli život provodile u tamnoj odjeći. Crna boja bila je znak žalovanja, ali i dostojanstva, svojevrsni odjevni kod koji je s vremenom prerastao u metaforu ženske otpornosti.

Kako je vrijeme prolazilo, crne bake postale su simbol jednog od najljepših otoka na Mediteranu. Njihov izgled i odora stopili su se s pojmom snage, moralne čvrstoće i prkosa. U mnogim selima njihove slike počele su se pojavljivati na zidovima kuća, uličnim muralima i fotografijama u restoranima i hotelima. Divno je bilo promatrati kako cijeli otok, na svoj tih i dostojanstven način, odaje počast tim ženama i njihovoj neizmjernoj ulozi u životu zajednice.

Ono što drugdje možda izgleda kao umjetnost na ulici, na Sardiniji je to kulturni manifest. Likovi ozbiljnih žena u crnom podsjećaju na povijesnu ulogu žena u opstanku otoka i na kolektivnu snagu zajednica koje su gradile. Danas ih se može vidjeti gotovo posvuda: u kafićima, restoranima, pa čak i na hotelskim recepcijama. Oni nisu tek ukras, nego podsjetnik na to da bez tih žena danas Sardinija ne bi bila ono što jest.

Spuštamo se lagano s planine prema obali i prije odlaska još jednom svraćamo u Olienu. Autom se probijamo kroz uske uličice koje kao da su izgrađene isključivo za magarce. Jedva metar-dva pa zastoj… Svi u ovom gradiću voze minijaturne aute, pa za njih nema problema, dok mi svako malo zastajkujemo i pazimo na retrovizore. Svakim metrom ulice postaju uže. Na kraju stižemo do glavnog gradskog trga, Piazza Berlinguer, na kojem nekoliko kafića prkosi podnevnoj tišini.

Parking smo pronašli uz pomoć gospođe koja nam je, na sardinskom dijalektu, rekla da se možemo slobodno zaustaviti ispred ljekarne jer policije ionako nema. Dvije minute kasnije, naravno, ulicom prolazi policijsko vozilo. Ironija je to koju samo putovanje može podariti.

U jednom od kafića na trgu dočekao nas je dječak od desetak godina, sav sretan što može poslužiti goste. Nasmijan, živahan, gotovo da se ponosio svojom ulogom. Naručio sam lungo espresso i, prvi put otkako smo stigli na otok, dobio produženi espresso baš onakav kakav pijem u Zagrebu. Vanjska tišina i mir podneva, nekoliko staraca u hladu i ugodnih 25 stupnjeva činili su da sve izgleda kao prizor iz nekog drugog vremena.

I dok smo pili kavu, u pozadini su i dalje bdjele crne bake, naslikane na zidovima, fotografirane u okvirima, prisutne u svakom kutku. Nisu bile tek mural ili dekor, već podsjetnik da Sardinija i dalje odaje počast svojim tihim junakinjama, ženama koje su nosile otok na svojim ramenima.