Zoran vodi jednu od najneobičnijih galerija u Hrvatskoj: smještena je tik uz rijeku, ulaz je besplatan, a krije genijalnu priču o prijateljstvu

Postoje ljudi čija je strast, u ovom slučaju ona prema umjetnosti, gotovo pa opipljiva, materijalizirana, snažno prisutna kao da pokraj vas, u prostoriji, postoji još jedan entitet. Jedna takva živi u jednoj nadasve neobičnoj galeriji u Brestu Pokupskom nedaleko Petrinje, u neposrednoj blizini mirnog toka Kupe, pa ona nosi i prikladno ime. Ona se zove Galerija uz rijeku, a životni suputnik te ljubavi prema umjetnosti, ali i njezin vlasnik te osnivač, Zoran Burojević. No, nije to priča samo o ljubavi prema umjetnosti. Priča je to i o prijateljstvu…

Galerija uz rijeku doista je neobična. Daleko je od uobičajenog prizora galerije koji se nameće na prvu, onaj velikih bijelih zidova i jeke. Ova je drvena, okružuje je travnjak i ima dva ‘krila’, odnosno čine je dva objekta. Oba su starinske drvene kuće, bolje rečeno gospodarske zdanja sazdana od planjki koja su nekada ‘služila’ na seoskim dvorištima. Jedna ‘štala’ je dopremljena iz Banovine, druge iz Posavine, kaže Burojević, inače zaljubljenik u drvenu gradnju kojem je, otkriva, i diplomski rad bio na tu temu.

Ta dva objekta u biti su, u smislu drvene građe, očuvanija od drvenih kuća, na čijem su se drvetu radile svakakve intervencije, primjerice žbukalo ih se, a kad ih je tamo postavio te spojio ubrzo su dobile svoju svrhu: postale su mali hram umjetnosti otvoren, kako opisuje sam Burojević, u znak zahvale Strieglu.

Upravo se oko tog imena, onog Slave Striegla kao jednog od majstora hrvatske moderne umjetnosti, vrti ‘galerijska galaksija’ uz rijeku. Burojević ga je poznavao punih 35 godina, a upoznao ga je kada je počeo raditi u muzeju Siska kao kustos 1989. godine. „Počeli smo sa suradnjom koja se s vremenom pretvorila u prijateljstvo i veliko povjerenje. Svakodnevan rad i druženje rezultirali su nizom raznih projekata vezanih uz umjetnikov život i djelo, sve do smrti ovog našeg velikana…“, napisao je sam Burojević u kratkom tekstu izvješenom na jednom od zidova Galerije uz rijeku, a kojim je želio pobliže pojasniti njihov odnos.

No, od samog su teksta još zanimljivije Burojevićeve riječi. Uveo nas je u Strieglov život, ne samo kratkim presjekom njegovih radova izloženih u desnom krilu galerije, tzv. Strieglovoj spomen sobi, nego i detaljima iz njegova života. Tako doznajemo da je Striegl svoj životni put započeo ali i okončao u Sisku, da se uspio oduprijeti obiteljskoj trgovačkoj i obrtničkoj tradiciji te očevoj želji da postane mesar te da je već odmalena stremio umjetničkom stvaralaštvu. U dobi od samo 14 godina, primjerice, izradio je jaslice koje će kasnije biti izložene i u crkvi u Sisku…

Burojević priča i kako je Striegl već u gimnaziji radio portrete, među ostalim i samog ravnatelja, a da kasnije, kad upisuje Akademiju, postaje jedan od njezinih najvećih talenata kojem sam Hegedušić daje da vodi majstorsku radionicu, iako je ovaj još bio student… Završava Striegl i na križnom putu, nastavlja dalje Burojević, a često je u svojim djelima ‘dokumentirao’ i povijesna zbivanja. Bio je, doznali smo, vrstan i u portretima uživo, vodio se time da životinje treba portretirati kao i ljude jer imaju dušu, svoje vesele i užasnute trenutke, kao i to da je Strieglov pejzaž prozračan…

Striegl je jedan od najznačajnijih akvarelista i animalista u Hrvatskoj, a i u Europi, kaže Burojević. „Smatram da je vrh hrvatske moderne umjetnosti“, naglašava te nastavlja da se Striegl umjetnošću bavio cijeli svoj život, pa čak i pod stare dane, kada je izgubio vid. Tada, a doživio je vrlo visokih 94 godine, više nije mogao raditi kistom, prisjeća se, pa je počeo rezati kolaže. Upravo mu je on pomogao lijepiti ih… Deset smo godina lijepili te kolaže, kaže Burojević koji je napravio i pregled Strieglova umjetničkog stvaralaštva: 2003. godine objavljena je, u izdanju Gradskog muzeja Sisak, i monografija “Slavo Striegl” s njegovih najmanje 500 reproduciranih radova.

Spomen soba Strieglu spojena je preko svojevrsne ‘terase’ s lijevim krilom galerije, odnosno drugim drvenim objektom. On je ‘rezerviran’ za izložbe. Mi smo ‘nabasali’ na onu koja prikazuje radove Marjana Glavnika i Slave Striegla, koji su se obojica u svojim djelima bavili i motivima riba i čamaca, s time da je Glavnik izrađivao i skulpture riba upravo od starih planjki. „Dvoje različitih generacija, s jedne strane različiti stilovima, a za koje je zanimljivo vidjeti gdje se dodiruju’, govori Burojević.

Iduća izložba, u listopadu, nosit će ime ‘Rogovi na hrpi’ i predstavit će neka djela iz Strieglova animalističkog opusa. Burojević tvrdi kako želi gurati njegov animalizam jer mnogo njegovih radova nije viđeno, no i općenito mu je ideja predstavljati i podržavati lokalne umjetnike. Trebamo to gurati, opet je naglasio vidno ponosan na tamošnju umjetničku scenu i naslijeđe, naglašavajući tu ideju kao jednu od ključnih ‘planjki’ te neobične galerije u koju je ulaz, svakako moramo naglasiti, besplatan.