Mjesto na hrvatskom otoku ima 1500 stanovnika i dijalekt koji ne razumiju ni u susjednom selu: proglašen je kulturnim dobrom

Postoje riječi koje razumije gotovo čitava Hrvatska, a postoje i riječi koje pripadaju samo jednom jedinom mjestu. Upravo takvo jezično blago već stoljećima čuvaju Kali, ribarsko naselje na otoku Ugljanu. Ondje se ne govori samo čakavski. Govori se kaljski, odnosno, kako ga sami mještani nazivaju, ”kuãļski jazȋk”, toliko osebujan i važan za identitet mjesta da je ovih dana dobio veliko službeno priznanje. Naime, Ministarstvo kulture i medija proglasilo ga je nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Time je višegodišnji trud Kaljana da sačuvaju svoje riječi, naglaske i način govora dobio i službeno državno priznanje.

No priča o njegovom očuvanju počela je puno prije toga, zahvaljujući samim mještanima koji nisu željeli dopustiti da riječi njihovih roditelja, baka i djedova padnu u zaborav. Kaljski govor pripada srednjočakavskom dijalektu čakavskog narječja hrvatskog jezika, no ima niz vlastitih fonoloških, morfoloških, naglasnih i leksičkih obilježja po kojima se razlikuje čak i od drugih govora na Ugljanu.

Kaljski leksik sačuvao je i stare hrvatske riječi, a u njemu je prisutan velik broj romanizama (primjerice modȕnte, capȕn i bitêrīn) te tek neznatan broj turcizama (dȕšmanin, žȅgerica i ćȍšak). No vrijednost kaljskog govora nadilazi njegove jezične posebnosti. Kako stoji i u obrazloženju odluke o proglašenju kulturnim dobrom, on je ”važan dio kaljskog identiteta, čuvar i sredstvo prenošenja običaja, kulture i povijesti Kali”.

Njegovi pisani tragovi sežu sve do 14. stoljeća: bilježio se u zapisima, oporukama, matičnim knjigama, matrikulama i kapitulima bratovština. No ni duga povijest ni bogata baština nisu jamstvo da će neki govor živjeti zauvijek. Ako ga nove generacije ne koriste, on nestaje iz svakodnevice.

Upravo je želja da se to ne dogodi kaljskom govoru oko Božića 2009. pokrenula jednu lijepu priču. Marta Kolega tad se dosjetila kako bi mlađe sumještane mogla potaknuti da ponovno počnu koristiti stare kaljske riječi kao što su duaž, lumbrela, obied i ćikuluata.

Akcija je ubrzo dobila i svoju internetsku verziju na stranici Kalionline. Mještani su počeli slati svoje riječi i dodavati nove, popis je postajao sve duži i polako je nastala Kalipedija, internetski rječnik kaljskog govora koji danas sadrži oko 3500 riječi, uz brojne izvedenice, izreke i književne tekstove. Da stvar bude još bolja, riječi su popraćene i zvučnim zapisima.

Posjetitelji stranice mogu se virtualno prošetati Kalima, poslušati babu koja zanovijeta, dijete za ručkom ili muškarce koji odlaze na ribe. Kako je broj prikupljenih riječi rastao, pojavila se želja da se sustavno sačuva upravo taj zvuk živog kaljskog govora. Zato je 2012. pokrenuta Kalirama, projekt koji je usmenu predaju spojio s modernom digitalizacijom.

U sklopu Kalirame lokalni volonteri snimali su i digitalizirali govor mještana različitih generacija: djece od prvog do osmog razreda, starijih Kaljana koji govore izvorni kaljski u vlastitim domovima te mještana drugih dobnih skupina. Tako je nastao svojevrstan zvučni presjek jezika kakav se u Kalima stvarno govori. Svi ti zvučni zapisi 2013. pridruženi su postojećem rječniku, kaljskoj poeziji i izrekama na stranici Kalipedije.

A posebna pažnja posvećuje se najmlađim Kaljanima. Projektom ”Kualjska besida” potiče ih se na kreativno izražavanje na lokalnom govoru. Jer govor jednog mjesta nikad nije samo skup riječi. Kaljani su to prepoznali puno prije nego što je njihov govor dobio službenu zaštitu. Svoju želju još na početku Kalipedije saželi su u nekoliko jednostavnih riječi koje danas imaju još veću težinu: važno je ”da se ne zaburavi!”.