Živopisni Bamba čuvar je tajni zelenog Odisejeva otoka čije priče mirišu na more, zemlju i dugu tradiciju: “Ja enciklopedija? Ako jesam, fali mi bar 80 posto listova!”

Mi u Putnom Koferu svakodnevno pišemo o mjestima. O boji mora, mirisu borova, skrivenim uvalama i kamenim ulicama koje čuvaju povijesne priče. Sve te boje, zvuci i mirisi sami te vode kroz priču, a rečenice se često slažu gotovo same od sebe. Ali što kad neko mjesto ima dušu, a ta duša nije samo u krajoliku ili povijesti, nego u jednom čovjeku? Kad cijelo mjesto živi u njemu, u njegovim pričama, iskrenom osmijehu i težačkim rukama? Tek tada znamo da pišemo o nečemu uistinu posebnome. Upravo takva je priča o gospodinu Bambi. Ime mu je Ivan Čumbelić. No, za sve je on Bamba, čovjek koji je svoj život proveo na Mljetu i s vremenom postao njegov živi čuvar, onaj koji zna sve tajne tog modrozelenog bisera Hrvatske.

Nekoliko smo dana proveli na Mljetu, istražujući njegove kutke, zapanjujuća jezera, skrivene uvale i slikovita otočka sela. Ali dobro smo znali da otok uistinu možemo doživjeti samo kroz razgovor s njim. Od legende otoka i živuće enciklopedije, kako mu tepaju Mljećani, saznali smo o Mljetu više nego iz bilo kojeg turističkog prospekta koji smo pročitali do tad.

Zaputili smo se iz Polača prema pizzeriji Komarac u Babinom Polju te na ulasku upitali mještane zna li netko gdje stanuje Bamba. Odgovor su, očekivano, svi znali, a jedan Bambin imenjak, mladić Ivan, ponudio se da nas osobno odvede do njegove kuće. Stigli smo u malo dvorište prekriveno dubokim hladom smokve i vinove loze.

Znao je Bamba da mu taj dan dolaze gosti, neki tamo “novinari iz Zagreba”, ali nije se time pretjerano opterećivao. Pronašli smo ga u opuštenom kućnom izdanju kako brižno hrani svojih desetak mačaka. Sjeli smo oko malog, jednostavnog stola, a on nam je iz svog skromnog komina s ponosom donio grožđe iz svog vrta, najslađe smokve i svoju domaću rakiju. I tada su krenule priče… Priče koje mirišu na more, zemlju i godine proživljene na ovom otoku.

Na opasku da ga zovu živućom enciklopedijom, Bamba se toplo nasmijao. “Ma lažu,” kaže nam kroz smijeh. “Znaš kako se vazda govorilo? Svi judi sve znaju, ustvari ne znaju ni svi judi sve, a jedan ne zna ništa! Ako ja jesam enciklopedija, fali mi barem 80 posto listova.” Započeo je svoju priču na jedinstvenom mljetskom dijalektu i ispričao nam o nastanku Benediktinskog samostana i slavnih jezera.

“Sve je počelo kada je zahumski knez Desa darovao otok Benediktincima. Tri fratra iz talijanskog grada Pulsana doplovila su do prekrasne uvale Sutmiholjske, koju neki danas smatraju jednom od najljepših na svijetu. Kada su se iskrcali, otkrili su ledenjačku dolinu s čistom vodom, koja im je bila presudna za opstanak. Na toj se dolini danas nalaze najpoznatija obilježja Mljeta – Veliko i Malo jezero. Na otočiću Svete Marije izgradili su crkvu, a u drugoj polovici 12. stoljeća i prekrasan samostan. Nedavna iskopavanja otkrila su još starije zidove ispod temelja – dokaz bogate prošlosti koja tek čeka da bude istražena.”

Postoji i legenda o tome kako je Mljet nekad davno bio spojen s Cavtatom, te da su stanovnici otoka u prošlosti zamalo morali iseliti. “U vrijeme Austrougarske, počele su se javljati podzemne eksplozije. Bez vidljivog uzroka, mještani su osjećali potrese, a neki su čak govorili i o topovima. Austrougarski seizmolozi otkrili su da Mljet leži na tri velike “kamene noge”, što je ukazivalo na tektonske poremećaje. U to su vrijeme čak postojali planovi za iseljavanje stanovništva s otoka na područje Neretve,” otkriva nam Bamba. Ispričao nam je sve i o Titovom posjetu, kao i dolasku cara Franje Josipa, kojeg su Mljećani tada dočekali s vinom koje je bilo “dostojno Zeusa”.

Nekad je, otkriva nam sugovornik, Mljet bio prepun jastoga, Palinurus Vulgarisa. “No ja ih dugo nisam vidio, osim na slici,” kaže nam legenda Mljeta. Nakon što nam je citirao Cesarića, pa Ujevića, doznajemo da je Bamba i sam napisao jednu pjesmaricu i dvije knjige u koje je utkao svoje misli i osjećaje u obliku poezije i kratkih priča.

U Bambinom dvorištu, u hladu smokve i vinove loze, saznali smo da se Mljećani zimi vole zabavljati prepričavanjem “strašinata”, pomalo jezivih priča iz davnina. Iako je bila sredina ljeta i sunce je polako odlazilo na svoj počinak, Bamba nas je ipak počastio jednom takvom strašinatom.

“Priča se da je jedna žena hodala noću pored crkve svetog Pankracija, koja datira još iz 9. stoljeća. Dok je prolazila, ugledala je neobičnu svjetlost i čula žamor ljudi. Među njima se odjednom pojavila njezina pokojna rođakinja koja joj se i obratila. Uplašena žena se zaputila kući i svojima ispričala o tom sablasnom susretu. Osam dana kasnije je umrla. Ali to nije sve! Postoje čak i priče o ribarima koji su, prolazeći pokraj crkve, vidjeli lubanju s roščićima. Tijekom adaptacije samostana u hotel 60-ih, radnici su otvarali grobove i također nalazili slične lubanje. Ostaje nam pitanje — imamo li mi Mljećani nešto “rogato” u sebi?”, misteriozno je zaključio Bamba.

Bamba nas je svojim pričama vješto uvukao u neka davna vremena koja danas žive samo u pričama starijih, u šumu valova i pucketanju vatre. Nismo mogli, a da ga ne pitamo o mungosima, malim dugorepim sisavcima koje na Mljetu možete susresti posvuda. Ovaj je otok nekoć bio poznat kao zmijski otok. Zmije su bile prava napast, zbog čega je austrougarski barun von Schilling 1910. godine donio deset parova mungosa iz Indije. Mungosi su poznati po tome da jedu zmije i da su imuni na njihov otrov. Zahvaljujući njima, broj zmija na Mljetu je znatno smanjen, a isti pristup je primijenjen i na Hvaru. Iako su mungosi riješili problem zmija, kasnije se govorilo da su poremetili ekosustav.

U jednom nam je trenutku za oko zapela lijepa stara košara koja je stajala ispod raskošne smokve pod kojom su Cigo, Žućo, Đinka Munka, Tica i ostatak Bambine mačje ekipe odmarali nakon ručka.

“To je košic,” započeo je naš dobro raspoloženi domaćin. Univerzalna tradicionalna mljetska posuda, spletena od pruća, koja je služila za sve – od prenošenja ribe, grožđa i maslina do svakodnevnih potrepština. Ribari bi u košicu nosili ribu kilometrima pod vrelim suncem, pokrivajući je lišćem loze da je zaštite. Zahvaljujući pletenom dizajnu pruća, košic je omogućavao prirodnu ventilaciju, pa je riba ostajala svježa unatoč vrućini. “To je pravi mali primitivni frižider,” kaže nam ponosno.

“A imamo mi i mljetsku vršu. Tko se tog sjetio, taj je bio pravi genijalac.” Specifična po svom zvonolikom obliku, bila je prava inženjerska zamka za ribe. Vrša je imala dva ljevkasta ulaza kroz koja je riba lako ulazila, ali izlazak je bio gotovo nemoguć. Ova inteligentna zamka bila je ključna za preživljavanje mnogih generacija na otoku, a Mljećani se njome dan danas ponose kao simbolom svoje ribarske tradicije.

A Bamba? On je ispleo bezbroj takvih vrša i košica. Njegove ruke stvorile su nebrojene zamke za ribe i posude koje su generacijama služile Mljećanima i Mljećkama. Ove jednostavne, ali genijalne sprave bile su temelj života na otoku i ostale su duboko ukorijenjene u otočku tradiciju.

Kako su prolazili sati, počeli smo primjećivati da su Bambu od dugog sjedenja počele polako boljeti noge. Iako se trudio ostati opušten, činilo se da se u njega polako uvlači umor. No, s osmijehom na licu, nastavio je dijeliti svoje priče i nagovarati nas da što dulje ostanemo s njim. Njegove priče, prožete poviješću, tradicijom i neizmjernom ljubavlju prema otoku, ostavile su nas bez daha. S ugodnim glasom i zaraznim smijehom, Bamba nam je otkrio tajne koje su se prenosile generacijama, a svaka njegova riječ odražavala je dušu Mljeta.

Kada nam je poklonio svoje dvije knjige i napisao nam posvetu, osjećali smo se više nego počašćeno. Bio je to ne samo poklon, već i veza koja će nas zauvijek podsjećati na sve ono što smo saznali i doživjeli ispod stare smokve u njegovom slikovitom dvorištu.

Ivan Čumbelić Bamba rođen je 27. srpnja 1951. u Dubrovniku. Osnovnu školu je pohađao u Babinom  Polju na Mljetu i završio je 1966. godine. Te je godine, u pratnji brižne majke zaplovio prema Splitu gdje je završio srednju školu i tako je uspio majčin plan da Bamba pobjegne od motike i rada u polju. U Splitu je volio ići loviti ribe, a nakon odsluženja vojnoga roka u Zadru i Malom Lošinju, konačno se zauvijek vratio na svoj rajski otok. Zaposlio se kao matičar u mjesnome uredu, u slobodno vrijeme je bio težak i ribar, a kao matičar je radio sve do umirovljenja 2011.