Dora se s obitelji vratila iz Švedske na rodni otok i pokrenula malu farmu veselih magaraca: “Nešto me vuklo kući i mirnom životu sa životinjama”

Bruno, Dante, Dino, Marija, Bianca, Jole, Meri, Leila…. Imamo super ekipu, govori nam Dora Šimičić, vlasnica OPG-a Kanat s Raba, poznatog i pod simpatičnim nadimkom ‘mala farma magaraca’. Veselo je to mjesto, dobivamo dojam, malo životinjsko carstvo koje posjetitelje razveseljava u Barbatu na otoku Rabu, trenutačno – u zimskim mjesecima – po najavi. Vesela je i pozitivna bila i Dora, s kojom smo razgovarali telefonom. Svakom rečenicom ona nas je, kako za sebe kaže ‘cura s otoka Raba koja ima dvoje djece, i supruga, i eto, farmu magaraca’, sve dublje ‘uvlačila’ u njezin životinjski svijet. A kad smo čuli idući detalj iz njezina djetinjstva znali smo da tu u biti i nije bilo izbora. Njezin je život išao u jednom smjeru – onom životinja.

Naime, još kao mala je voljela životinje. I svi su joj uvijek govorili da bi trebala biti veterinarka. A, realno, što drugo reći djevojčici koja od tanke grančice i flastera izrađuje protezu za bogomoljku koja je ostala bez noge. No, u tom bogatstvu faune, za nju je jedna životinja uvijek imala posebno mjesto – magarac. Ni sama ne zna objasniti zašto. Njezin otac je uvijek uzgajao ovce, čak nitko od susjeda u okolici nije imao magarca. Ako se dobro sjeća, magarca je prvi put uživo vidjela tek u osnovnoj školi. No, ljubav je bila tu. A dijelio ju je i njezin suprug.

No, magarcima, i odluci da se žele baviti njima, prethodile su jednako odvažne odluke koje su ih odvele i van granica Hrvatske. „Oduvijek smo suprug i ja sanjali o tome, oduvijek smo htjeli magarca, oboje još od malih nogu… I kako smo bili vani u Švedskoj, bili smo razmišljali kako bi bilo fora imati životinje, ali više kao hobi“, priča Dora, koja je inače studirala agronomiju.

U Švedskoj su proveli tri godine. I to na njezin nagovor. Njezin suprug je naime, u Švedskoj i rođen, njegova baka i dalje tamo živi, no njegovi roditelji su preselili na Rab dok je on još bio mali. Radi novog iskustva u životu, Dora ga je nagovorila da se ponovno vrati u Švedsku, ali ovoga puta sa njom, iako on nije bio baš za to. Šest mjeseci su proveli u Uppsali pa dvije i pol u Stockholmu. I unatoč svemu što Švedska nudi, odličnim vrtićima i svim ostalim ‘skandinavskim čudima’, to ipak nije bilo to. Nešto u njima govorilo je ‘vrati se’. Nedostajalo im je, govori, i more i otočni život…. I tako su se i vratili.

A s povratkom, u njihov su svijet ušli i magarci. Ne odmah, doduše. No, onda se, kao što inače bude, dogodio presudni slijed događaja. Muž je dobio posao, a ona je s malenim sinom, kako nije upao u vrtić, ostala doma. I onda je prvo iskočio neki natječaj za mlade poljoprivrednike. I onda, na Njuškalu, oglasi o magarcima. „Rekli smo ‘ajmo probat’… A nismo ni znali da se u biti ne možemo ni prijaviti na taj natječaj odmah… No, uvijek čekaš savršeno vrijeme, a ono nikada ne dođe“, priča ona.

I tako su, godinu dana nakon njihova povratka iz Švedske, u Barbat, na farmu od tri hektara, kojih deset minuta udaljenu od njihove kuće, stigli prvi magarci. Farma se nalazi, priča Dora, na zemljištu njezina oca, a prvog stanovnika te farme nabavili su u okolici Zagreba. Iskočila su dva identična oglasa za magarce, prisjetila se Dora. Oba su nudila sive magarce, oba na farmama kod Zagreba, no jedan je bio 100 eura skuplji. Doru je nešto vuklo skupljem, a čovjek od kojeg će ga kupiti bit će im velika pomoć i dan danas, svojim znanjem i savjetima.

Taj prvi magarac zvao se – i još se uvijek zove – Bruno. A on je ubrzo dobio sustanare. Naime, Dora objašnjava kako su, još kad su bili u Švedskoj, vidjeli da ima i minijaturnih magaraca. Mjesec je dana trajala potraga za njima i na kraju su ih uspjeli kupiti iz Nizozemske. Dakle, deset dana nakon Brune, došla su i dva minijaturna magarca, Dante i Dino. Bilo je to u prosincu 2021. godine.

To je bio samo početak. Danas imaju 13 magaraca. Tu je i još jedan mužjak, doduše kastrirani. Zove se Jole, a star je godinu i pol, a ima i magarica. Dečki – Bruno, Dino i Dante – napunili su tri godine i bilo je nemira, tvrdi Dora, krenuli su se svađati. No, sada je mir – svaki od njih je sa svojim ženkama. „To im je bitno“, kroz smijeh govori Dora.

„Dino ima Meri i Lejlu, primorsko-dinarske sive magarice. Dante ima dvije albino magarice iz Italije koje su došle u travnju i zovu se Perla i Bianca. Prošli tjedan nam je došla i Paola, jedna crna primorsko-dinarska magarica. I ona je s Danteom. Bruno, kako nije minijaturni magarac, ima svoje veće magarice – to su istarske magarice Marija i Jola, i siva Đana, primorsko-dinarska magarica… S njima je i kastrirani Jole“, objašnjava Dora.

Dora kaže da su njoj svi magarci podjednaki, da nema miljenika te da je jednaka prema svima. Velike su maze, govori, minijaturni magarci, i trebaju puno više ljubavi. A i albino se pokazuju poprilično maznima, kaže, a kad je pitamo kako bi općenito opisala magarce, Dora odgovara ‘zanimljivi’. „Kažu da su tvrdoglavi. Nije stvar toga, nego su dosta pametni i znaju zašto i kako i neće nešto bez veze raditi. Primjerice, nudimo ture s magarcima, no ako ga želiš odvesti na turu, a malo prije si mu dao hranu, on neće ići. Zašto bih išao kad mogu tu jesti? Treba biti baš nešto smisleno, da znaju da ih očekuje neka nagrada, da znaju da će im negdje drugdje biti bolje…”, objašnjava Dora.

No, kad su magarci stigli na farmu, morali su nešto poduzeti kako bi stali na noge. Jedna od tih stvari bila je magareće mlijeko, a onda su krenuli i s ponudom za turiste. Danas su svojevrsni mini zoološki vrt s domaćim životinjama. Magarci su, doduše, glavni i Dori je želja jednog dana baviti se uzgojem tih životinja. No, magarci imaju i društvo – na farmi živi još pet mini koza, dvije ovčice koje su, kaže, othranili na bočicu, i dvije mace.

U pregovorima su i oko velebitske manje kravice, buše. One su malo divlje u duši, kaže Dora, pa traži čovjeka koji ih ima, a za kojeg zna da je vezan za krave. Naime, ako je čovjek drag prema kravi, ako je mazi, onda se ona osjeća sigurno, pa se i njezino tele osjeća sigurno i lako ga je pripitomiti. A Dori trebaju upravo takve, pripitomljene životinje, jer želi da one budu terapijske.

Mlijeko im, tvrdi, nije prvotni cilj. Shvaćaju ga, pogotovo u budućnosti, više kao neku dodatnu ponudu, više zbog sebe i zbog njihova osobnog zdravlja, možda i u vidu neke kozmetike. No, ultimativni je cilj da ljudi kod njih dolaze na antistres terapiju, da ostaju cijeli dan, pola dana, možda čak i noćenje jednom u budućnosti. Dora bi htjela na farmu dovesti ni niz drugih životinja, no rad s njima – do mjere da, primjerice, kokoš bude toliko mazna da vam dođe i sjedne u krilo – zahtjeva vrijeme. Nešto što trenutačno, sa sinovima u dobi od četiri i pol i jedva dvije godine, predstavlja izazov.

Pitamo je, među ostalim i upravo zbog toga što su djeca tako mala, kako joj izgleda tipičan dan na farmi. Kaže da u pravilu na farmu odlaze dva puta dnevno. I da uvijek ima posla – od mužnje do čišćenja nastambi. Većinu toga, osim mužnje, može obaviti s djecom, no boravak s njima na farmi, zahtjeva ipak i oprez, kako se primjerice ne bi našli na putu kopita. Imaju sreću, kaže, što s čuvanjem, kada ona muze, uskače prabaka jer i bake i djedovi, dodaje, još rade. No, i maleni vole farmu i životinje, iako su njima najdraže mace. Vole i betonirati, to im je omiljeno. I igrati se s malim krampom i kopati…

Trenutačno, što se tiče turističkih obilazaka, rade po najavi. Ljeti imaju radno vrijeme svaki dan od 8.30 do 10.30 sati, a navečer također po najavi. Pitamo je ima li i neki savjet za posjetitelje, primjerice kako se ponašati prema životinjama. “Izbjegavati preveliku buku i nagle pokrete, samo smireno… Isto tako, neka magarce maze po vratu. Naši magarci ne grizu, no može se dogoditi da prstiće, kako su naviknuti dobivati hranu, ako ih dragaš po njušci, zamijene za hranu. Pustit će oni kad shvate da nije, ali može zaboljeti… Ali nema straha”, govori ona. I kaže rečenicu s početka teksta: super nam je ekipa!