Hrvatska je odlučila jednu igru proglasiti kulturnim dobrom. Nema bodova ni pobjednika, a stara je tek stotinjak godina

Što je prvo na što pomislite kad čujete „zaštićeno kulturno dobro”? Nama prvo pada na pamet neki stari grad, katedrala, spomenik, običaj ili možda neka sorta vina, ali moderna igra na plaži nam ne bi nikada pala na pamet. Pa ipak, upravo je takvo nešto Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2007. godine formalno uzelo pod svoju zaštitu, a šest godina kasnije potvrdilo trajni status. Riječ je o piciginu, igri rođenoj na splitskoj plaži Bačvice, koja je time postala jedan od rijetkih primjera u Hrvatskoj u kojem zakon štiti nešto tako mlado i, na prvi pogled, poprilično neozbiljno.

Priča o njegovu nastanku ima dvije verzije, a izvori se ne slažu oko toga koja je točna. Prema jednoj, splitski studenti vratili su se 1908. iz Praga s idejom da na Bačvicama zaigraju vaterpolo, no more je na tom dijelu plaže bilo toliko plitko da lopta nije mogla ni zaplivati, a kamoli se igra odvijati po pravilima.

Prema drugoj verziji, do istog je otkrića došlo tek 1923., u godinama nakon rata, kad su se mladi ljudi vraćali u grad i tražili način da provedu vrijeme na moru. Split je 2023. proslavio „sto godina picigina” spomen-pločom na samim Bačvicama, što govori da je u gradu prevagnula druga verzija, no ozbiljniji povijesni izvori i dalje bilježe obje mogućnosti i nijednu od njih ne odbacuju.

Ono što je sigurno jest da je teren presudio svemu. Bačvice imaju pješčano dno i more koje na velikom dijelu plaže seže tek do gležnja ili koljena, dovoljno plitko da onemogući klasičan vaterpolo, ali dovoljno duboko i mekano da dopusti lude skokove bez opasnosti od ozljede. Malo je plaža na svijetu gdje se ta kombinacija poklapa u tolikoj mjeri, a upravo je ta slučajnost terena, više nego bilo koja smišljena ideja, dala oblik igri koja danas nosi ime po cijelom Jadranu.

Pravila su, u svojoj srži, jednostavna. Mali balun mora ostati suh, izvan vode, što je dulje moguće, a igrači ga udaraju otvorenim dlanom, naizmjenično lijevom i desnom rukom. U igri postoje dvije uloge: „sidruni”, koji drže poziciju i osiguravaju stabilnost dodavanja, i „trkači”, koji jure za balunom i bacaju se u more kako bi ga spasili od pada. Tradicionalni balun koji se prije koristio pravio se ručno, od istrošene teniske loptice s koje se skinu dlaka i ljepilo, a zatim se brusi dok ne dobije idealnu, tanju teksturu gume. Ova pojedinost, da rekvizit igre doslovno nije postojao na tržištu nego ga je svaka ekipa morala sama izraditi, dio je razloga zašto je picigin toliko usko vezan uz jedno mjesto i jednu zajednicu ljudi koja zna prenijeti to znanje dalje.

Na stranicama Hrvatske enciklopedije navodi se da je formalna zaštita došla u dva koraka. Ljeti 2007. tadašnji ministar kulture Božo Biškupić potpisao je rješenje o preventivnoj zaštiti, koje po zakonu traje najviše tri godine i služi kao razdoblje u kojem se prikuplja dokumentacija za trajni status. Nositelj dobra postalo je Ekološko društvo „Picigin Bačvice”, koje je i sastavilo službena pravila igre i organizira godišnje „Prvenstvo svita u piciginu”, natjecanje koje se održava od 2005. i na kojem se od 2008. ne ocjenjuju više propisani oblici skokova, nego ukupan umjetnički dojam ekipe. Godine 2013. picigin je dobio status trajno zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske, čime je službeno izjednačen, barem na papiru, sa spomenicima i obrtima starim stoljećima.

Ono što picigin čini neobičnim unutar te kategorije jest upravo njegova mladost. Dok većina zaštićenih nematerijalnih dobara nosi teret naraštaja koji su izumrli davno prije nego što je itko pomislio na zaštitu, picigin je star jedva stotinjak godina, a ljudi koji su ga možda i sami igrali kao djeca danas su ti koji odlučuju kako će se on njegovati dalje. Igra se cijele godine, čak i zimi, uz noćnu rasvjetu ugrađenu na samim Bačvicama, a tradicionalni novogodišnji picigin, odigran prvog dana nove godine bez obzira na temperaturu mora, postao je gotovo jednako prepoznatljiv kao i sama igra.