Safet ima 80 godina i umjetni kuk, a trči baš svaki dan, nekad i po 24 sata u komadu! “Počeo sam trčati tek sa 65 godina, a najviše uživam u ultramaratonima”

U tenisicama je baš svaki dan, barem malo potrči. Govori nam to Safet Čučuk, kao da je to najnormalnija i najuobičajenija stvar na svijetu. Pogotovo s 80 godina. Safeta sam često viđala na nasipu i na utrkama i dugo me kopkalo da saznam njegovu priču. Dosta ga trkača zna s nasipa, svake ćete ga subote tamo sresti kako neumorno skuplja kilometre, uvijek s opuštenim izrazom lica, gotovo nasmiješen, dok se ti boriš s dahom na tek petom kilometru, a iza njega ih je već na desetke…

Safet je Zagrepčanin, ulice metropole zna kao svoj džep, Bonita na Cvjetnom trgu dnevni mu je boravak u kojem pije kavu, nasip, Jarun i Bundek drugi dom, a Atletski klub Sljeme njegova druga obitelj. Zanimalo nas je kako je sve počelo i odmah nas je na početku iznenadio. Danas mu je 80 godina, a trčati je počeo tek sa 65!

„Da, trčim zadnjih 15-ak godina. Ali cijeli sam život prije toga bio u sportu, igrao sam nogomet i rukomet, bavio se hrvanjem. Kad sam ozlijedio koljeno nogomet više nije dolazio u obzir i počeo sam svaki dan hodati po nasipu,“ priča nam Safet. Njegov sportski put zaista je impresivan, vidi se da živi život u kojem statičnost i nekretanje nisu opcija. Igrao je za nekoliko klubova, isprobao više sportova, probao je i gimnastiku. Samo mu teretana, smije se, nikad nije bila zanimljiva i dan danas ju izbjegava.

Nakon ozljede počeo je, dakle, hodati svaki dan po nasipu. Upravo mu je tamo prišao čovjek, rekao da ga često viđa i pitao bi li se htio uključiti u ligu. „S prijateljem iz zgrade, s kojim sam povremeno trčkarao, prijavio sam se na utrku u Maksimiru. Pitali su nas hoćemo li kratku ili dugu stazi i odabrali smo dugu. Kakva greška! Kad smo stigli na cilj više nije bilo nikoga, svi su već otišli kući,“ smije se Safet prisjećajući se svoje prve utrke. Ali na utrku te lige ipak su se vratili, samo su izabrali kraću stazu, čisto da ih netko dočeka u cilju.

I tako je krenulo. „Rehabilitacija je išla dobro, hodao sam svaki dan, krenuo s laganim trčanjem. Prijatelji su mi predložili da se učlanim u neki klub. Prvo sam otišao u Veteran, ali nije to bilo to, pa sam završio u Sljemenu. Rekli su mi da odem tamo, da su svi malo otkačeni, ali fenomenalni,“ priča nam Safet, koji je od tada vjerni član AK Sljeme. Postepeno je povećavao dionice, u prvih pet godina trčanja završio je Zagrebački maraton, pa bečki, dionice su bile sve duže i duže… I onda je stigao prvi ultramaraton.

„S prijateljem sam se priključio utrci Zagreb-Čazma, dugoj 63 kilometra. Već smo tada trčali maratone, ali ovo je ipak bila sasvim nova razina. Govorili su da nema veze ako odustanemo, da vrijedi probati… A mi smo ju završili u šest sati!“ prisjeća se Safet svog prvog ultramaratona. Danas trči maratone, ultramaratone, pa čak i utrke na 12 i 24 sata. Dakle 24 sata neprekidnog kretanja…

U svojoj je dobnoj kategoriji na tim distancama u samom svjetskog vrhu! „Postoje godišnje tablice i tamo sam visoko plasiran. Istina, nema puno ljudi moje dobi koji to rade, ali svejedno, treba to istrčati,“ kaže s neskrivenim ponosom.

E sad, koliko god bilo impresivno sve ispričano do ovog retka teksta, pravi „vau moment“ tek slijedi. Safet, naime, ima umjetni kuk. „Da, dobio sam ga prije četiri godine. Počeli su neki bolovi, nije mi bilo jasno što se događa, a naš klupski fizioterapeut odmah je rekao da je problem kuk. Nakon snimanja ispalo je da je operacija jedina opcija. Sve se odvilo brzo, nakon operacije sam odradio rehabilitaciju, a oporavak je trajao oko godinu dana“, govori nam ovaj inspirativni ultramaratonac.

To je, naravno, donijelo i neke promjene u njegov dnevni ritam. Ali ne, te promjene nisu značile odustajanje. Naprosto je promijenio svoju filozofiju kretanja. „Rekli su mi da više ne smijem klasično trčati, zbog udaraca nogom u tlo i „udara“ na kuk. Ali mogu hodati! I to sam i počeo. Sad zapravo brzo hodam, bez dizanja nogu s tla,“ kaže nam Safet.

Danas odabire utrke koje nemaju vremenski limit, znači za koje nema veze koliko brzo stigne u cilj, a idealna su mu opcija i ove vremenske, na 6, 12 i 24 sata jer sudjeluje ravnopravno. I tako je nakon operacije kuka nastavio s ultramaratonima, u situaciji u kojoj bi mnogi potpuno odustali.

Što prolazi kroz glavu čovjeku koji trči 6, 12, pa i 24 sata? Zapita li se zašto to radi i što mu je to trebalo? Od Safeta stiže, zapravo, očekivani odgovor. Kroz glavu prolazi svašta, ali nikad preispitivanje svrhovitosti trčanja.

„Prođe cijeli život. Sjećanja, susreti, razmišljanja o tome što si mogao drugačije. Onda dođe nešto veselo, pa neka sitnica iz svakodnevice. Misli se stalno mijenjaju. Ali ne, nikad mi ne dođe pitanje “što mi je ovo trebalo”. Da mi dođe, ne bih to radio,“ kaže nam Safet koji je u svojoj impresivnoj trkačkoj karijeri samo jednom imao DNF, odnosno odustao prije cilja. „Bilo je to kad sam treći put trčao Zagreb-Čazma. Otpala su mi dva nokta i tenisica je bila puna krvi. Liječnici su rekli da nema smisla nastaviti, da ima još utrka. I to je zaista tako,“ ispričao nam je o ovoj anegdoti.

Safet je sport uvijek bez problema uklapao u svakodnevni život. Po struci je elektrotehničar i do mirovine je radio u RIZ odašiljačima, puno je bio na terenu, proveo je 15 godina u Africi, radio u Libiji na bušenju bunara. Ima suprugu i dvoje djece, kćer i sina, ali nitko od njih nije se zainteresirao za trčanje.

Otac ga je vodio na sport, ali ga je pokušao i zainteresirati za harmoniku. „Nisam imao previše volje,“ smije se Safet. Rekli su mu da samo nateže instrument i da ga se ostavi, što mu i nije teško palo. „Ali zato sam kasnije počeo svirati gitaru, s bendom ići na gitarijade, a danas sam u bendu AK Sljemena,“ otkriva nam Safet još jednu strast osim trčanja.

Naš inspirativni sugovornik sprema se za naredne utrke, sudjeluje u popularnoj virtualnoj ligi Hrvatska trči, svaki dan dođe u klupske prostorije, presvuče se, pa krene na nasip. „Jučer sam prošao 15 kilometara, prekjučer 24. Sve lagano, hodanjem. Nemam poseban program, samo se krećem. Meni je to dovoljno. Imam svoje rezultate i svoj mir,“ zaključuje Safet. Pozdravljam ga s mišlju da je vrijeme za obrisati prašinu s tenisica i krenuti na nasip. Jer nakon razgovora sa Safetom, zaista ne mogu smisliti niti jedan izgovor da to ne napravim.