U opkoljenom gradu bez struje i vode Samir je svirao svaki dan! Zagrebačka premijera filma o Bowieju iz Srebrenice nikoga nije ostavila ravnodušnim

Obožavao je glazbu. Odmalena. Osobito rock. Odrastao je uz hitove Led Zeppelina i The Doorsa, maštao da će jednog dana svirati s Metallicom. Bio je jedan od prvih koji je u Srebrenici slušao Davida Bowieja. Soba mu je bila puna njegovih postera i ploča, a iz kuće je rijetko izlazio bez gitare u rukama. Stalno je svirao. Kažu da je imao nevjerojatno duge prste, baš poput Amerikanca Stevea Vaija, jednog od najboljih gitarista svih vremena. Njegovo ime bilo je Samir Mehić, od milja su ga zvali Bowie iz Srebrenice, a mučki je ubijen u genocidu 1995. godine. Novinarka Lamija Grebo iz Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), u produkciji s Memorijalnim centrom Srebrenica, po njegovu životu snimila je potresan dokumentarni film ”Samir Mehić Bowie – Pisma iz Srebrenice”, koji je u srijedu navečer premijerno prikazan u Zagrebu.

Samir je, kažu, bio osebujan. Prava umjetnička duša. Imao je prekrasnu dugu kosu, izražajne crte lica, uvijek je nosio starke, kožnatu jaknu i omiljene traperice marke Levi’s 501. Kad su Srebrenicu, grad i općinu na istoku Bosne i Hercegovine, na samoj granici sa Srbijom, 1992. opkolili bosanski Srbi, on je odlučio ostati. Nije htio ostaviti roditelje. ”Nisam ni žena ni dijete. Neću bježati”, rekao je tad. Politika ga nikad nije zanimala. Njegov život i svetinja bili su glazba, rock & roll i gitara.

Iako u Srebrenici nije bilo ni struje ni vode, iako se gladovalo, Samir je svaki dan prebirao po žicama. Dva puta u tjednu organizirao je koncerte, vikendima je svirao i narodnjake, mada ih privatno nije slušao, a gaže je imao čak i u bazi UN-a. Glazba je bila njegov najjači otpor, a gitara jedino oružje. U vihoru rata osnovao je novi bend, nazvao ga Apsurd (još jedan simbolički šamar paklu u kojem se našao) i postao idol nekim novim klincima, nevinim dječacima kojima je djetinjstvo naprasno prekinuto bombama, puškama i svirepim ubijanjima.

“Da li si lud, pa ne vidiš apsurd, još uvijek sam pokušavam svirati rokenrol. U ovom zlu i sjenke se šunjaju, tamo nad ovim gradom što umire tu ispred nas”, ovo su stihovi pjesme koje je tad 28-godišnji Mehić uz slabašan plamen svijeće napisao u opkoljenoj Srebrenici. Osim glazbe, jedina svijetla točka koja mu nije davala da potone bila je ljubav. Njegova Nermina.

Par se vjenčao, a u trenutku kad su snage bosanskih Srba u srpnju 1995. zauzele grad, Samirova supruga bila je u četvrtom mjesecu vrlo rizične trudnoće. U prosincu iste godine na svijet je donijela zdravu i prekrasnu djevojčicu Samru, no ona svog oca nikad nije upoznala. Od njega su joj ostale samo tek rijetke i izblijedjele fotografije koje je, u žurbi ugurane u rokovnik sa stihovima, Bowie iz Srebrenice uspio dati svojoj voljenoj Nermini prije nego što se pridružio drugim dječacima i muškarcima koji su, bježeći kroz šume, pokušali izbjeći smrt i dočepati se sigurnog teritorija.

Nažalost, Samir nije uspio. Godinama poslije, njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u dvije različite masovne grobnice. Ista tužna sudbina zadesila je i njegova oca Fuada. Procjenjuje se da je u srebreničkom genocidu ubijeno najmanje 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka. ”Bowiejev” pogrebni tabut nosio je broj 501, isti koji je krasio i njegove omiljene ”levisice”. Omiljeni srebrenički roker iza sebe je ostavio neutješnu obitelj, ali i dirljiva pisma koja je iz opkoljenog i ranjenog grada slao prijatelju. U njima nema ni trunke mržnje, samo tuga i nada, iako je i ona s vremenom slabjela.

”Mi smo svi još ovdje. Kružimo u ovom kvadratu samoće. Možda ova pisma i ne putuju, možda i ne dolaze, ali to sad i nije bitno. Apsurd u apsurdnim vremenima, tuga mojim venama. Pucaju mi žice, a sve stare već sam izlomio. Ništa mi više nije ostalo, samo malo krvi, malo strasti u ovim glupim popodnevima. Već sam poprilično osijedio, ali kosa mi raste polako i sigurno. Ne znam kako, ali osjećam da se mi nikad više nećemo sresti, imam neki gadan predosjećaj… Čuvaj se i pozdravi tamo sve. Piši”, ovo je samo djelić misli koje je Samir 30. rujna 1994. u jednom od svojih pisama koje je slao preko Crvenog križa podijelio s Farukom Smajlovićem, s kojim je prije rata svirao u kultnom srebreničkom bendu Inat.

Upravo je ta prepiska dvojice najboljih prijatelja bila glavna inspiracija za snimanje filma ”Samir Mehić Bowie – Pisma iz Srebrenice”. Faruk, koji je grad napustio 1992., u jednoj od najdirljivijih scena kaže: On se nije trebao roditi u Srebrenici. Ma nije se trebao roditi u Bosni. Bio je stvoren za svijet, za velike stvari”. Smajlović je, osim pisama, godinama čuvao i Samirov gramofon te ploče koji su nakon genocida pronađeni u njegovoj kući. Na kraju ih je darovao Memorijalnom centru Srebrenica, gdje su i dan-danas izloženi. Tuga u srcu ostaje, ali barem donekle tješi činjenica što će sjećanje na njegova prijatelja, velikog glazbenog virtuoza i prekaljenog rokera, živjeti zauvijek.

Bowieja iz Srebrenice na velikom platnu maestralno je utjelovio glumac Igor Skvarica, a nakon zagrebačke premijere, razgovarali smo s Katarinom Zrinjski, projekt menadžericom BIRN-a BiH, koji već 20 godina bilježi osobne priče o stradalima, ali i preživjelima. ”Trideset godina nakon završetka rata u Bosni, često čujemo: ‘Vi i dalje o tome, dosta nam je priča o ratu’. A onda vam 70-godišnja nana, koju ste pozvali da vam da izjavu, tužnim glasom kaže: ‘Eh, mislila sam da je netko iz instituta (za nestale osobe) došao javiti da su pronašli majku’. Ili snimate oca koji govori: ‘Da mi je samo pokopati jednu kost, da imam kamo otići na grob i pomoliti se’.

Ili vam nakon projekcije dokumentarca o Samiru Mehiću njegova kći, danas 29-godišnja Samra, stane pred 150 ljudi i kaže: ‘Svog tatu nikad nisam upoznala, ali vi ste mi kroz ovaj film pokazali kakav je zapravo bio’. I onda znamo da se moramo nastaviti boriti. Jer dokle god postoji i jedna osoba koja želi da se njezina priča čuje, mi moramo biti glas žrtava”, rekla je Katarina Zrinjski.

Na zagrebačkoj premijeri bio je i Emir Suljagić, ravnatelj Memorijalnog centra Srebrenica. ”Kad se nešto, a u ovom slučaju to je genocid, dokazuje na sudu, onda nedvojbeno moramo pričati o brojevima. Ali ako želimo održati dostojnu razinu sjećanja na sve ono što se dogodilo u Srebrenici, trebamo ovakve individualne priče o sudbinama, talentima i ljudima koji nikad nisu dobili priliku doprinijeti društvu izvan same enklave u kojoj su se zatekli. Priča poput ove budi empatiju, s njom je moguće poistovjetiti se i kroz nju zapravo gledamo i sve ostale žrtve genocida u Srebrenici.

Film o Samiru zapravo je priča svakog malog mjesta, priča o mladićima koji sviraju rock i žele živjeti, s jedinom razlikom što su se ovi momci te kobne 1995. zatekli u Srebrenici. Ovo je mogla biti priča i o Vukovaru. Pokazali smo svijetu kako je naš grad izgledao prije rata, predstavili smo im nepoznatu Srebrenicu s jakom rock scenom. Ovaj film može biti inspiracija mladima, da nikad ne prestanu slijediti svoje snove, da jednostavno vole život. Samira ću pamtiti kao vrlo samozatajnog mladića, pravog pjesnika koji nije bio ni blizu percepciji rock zvijezda kakve danas znamo. Bio je veliki umjetnik, toliko ispred svog vremena i izvan konteksta u kojem je boravio, čovjek koji je sve volio i svi su voljeli njega. Čudo iz neke druge dimenzije”, zaključio je Emir Suljagić.