Ovaj čovjek desetljećima je u tajnosti sadio stabla: njegova je šuma danas velika kao dva Maksimira i puna životinja

Koliko ste puta poželjeli nešto napraviti, a onda pomislili da sami ne možete učiniti nikakvu razliku niti nešto promijeniti. Možda je trebalo zaliti suho stablo na livadi pored kuće, pokupiti tuđe smeće, organizirati neku akciju… Čak i kad imaju dobre namjere, ljudi se često osjećaju premaleni da bi njihov doprinos išta značio. No postoji jedan čovjek na drugom kraju svijeta čija priča dokazuje da nije uvijek tako. Da i mali koraci mogu značiti puno. On se zove Jadav Payeng i desetljećima je potajno sadio stabla. Danas su ona dio velike šume koja nosi njegovo ime!

Priča počinje 1979. godine. Jadav Payeng bio je još tinejdžer i živio je u indijskoj saveznoj državi Assam, uz Brahmaputru, jednu od najvećih azijskih rijeka. Nakon poplava voda je na goli pješčani sprud izbacila velik broj gmazova. Kada se voda povukla, ostali su izloženi nesmiljenoj vrućini, bez drveća i bez hlada. Mnogi su uginuli. Upravo taj prizor, prema njegovoj službenoj biografiji, presudno je utjecao na mladog Payenga. Poželio je da na tom mjestu ima više stabala i hlada. Pa ih je počeo saditi. Jedno po jedno, u tajnosti…

Prvo je počeo je brinuti i o to malo biljaka koje su na tom području niknule same, a potom je počeo dodavati i nove. Krenuo je s bambusom, stablo po stablo, poslije je dodao arjunu i stabla svilenog pamuka, a kasnije i druge autohtone vrste za to područje. Na kraju je njegov „projekt“ trajao čak tri desetljeća.

Prilikom sadnje suočavao se s brojnim problemima koje je diktirala priroda i krajolik u kojem se nalazio. S vremenom je njegova šuma postajala prevelika da bi svaku biljku mogao ručno zalijevati. Zato je osmislio primitivan, ali vrlo učinkovit sustav navodnjavanja. Iznad mladih biljaka postavljao je konstrukcije od bambusa, a na njih glinene posude napunjene vodom. Na dnu bi napravio sitne rupice kroz koje je voda polako kapala na sadnicu. Jedno punjenje moglo ju je opskrbljivati vodom danima.

Radio je još nešto neobično. Prema tekstu objavljenom u znanstvenom časopisu Current Science, s kopna je na sprud donosio crvene mrave, uvjeren da će njihovim djelovanjem tvrdo i siromašno tlo s vremenom postati pogodnije za život biljaka. Na kraju se to i dogodilo. Stabla su se počela primati, a mjesto se zazelenilo.

U početku nitko nije znao što radi. S vremenom, kako je šuma rasla, saznala je lokalna zajednica. Smatrali su ga čudakom, a onda je šuma počela rasti i više mu se nisu smijali. Najprije su se primile biljke. Zatim je stiglo više vegetacije. S njom kukci i ptice. A onda su se počele pojavljivati i životinje koje nitko ne bi očekivao na mjestu koje je nekoliko desetljeća ranije bilo gotovo gola pješčana površina.

Danas su u nekad pustom prostoru zabilježeni azijski slonovi, indijski nosorozi, jeleni, majmuni, brojne ptice, pa čak i bengalski tigrovi. Šuma je postala pravi ekosustav, mjesto u kojem biljke više nisu ovisile samo o čovjeku koji ih je zasadio. Priroda je preuzela posao.

Danas se šuma poznata kao Molai Forest ili Molai Kathoni prostire na približno 550 hektara. Da bismo lakše predočili koliko je to veliko, cijeli zagrebački Maksimir, zajedno sa šumama, livadama i jezerima, zauzima oko 316 hektara. Payengova šuma, koju je počeo stvarati praktički vlastitim rukama, tako je gotovo dvostruko veća od Maksimira.

Ono što je postigao Jadav Payeng dugo nije privlačilo pozornost šire javnosti. Vlasti i novinari za njegove su napore doznali 2008. godine, kada su na to područje došli raspitujući se o divljim životinjama. Priča se postupno proširila Indijom, a potom i svijetom. O Payengu su snimani dokumentarni filmovi, njegovo je ime postalo sinonim za pošumljavanje koje je pokrenuo pojedinac, a dobio je i nadimak koji ga prati do danas: Forest Man of India, Šumski čovjek Indije.

Njegov život na kraju završio i na filmskom platnu. Jedno od ostvarenja posvećenih njegovoj priči je kratki dokumentarac Forest Man redatelja Williama Douglasa McMastera, koji prati Payenga upravo kroz šumu koju je stvarao desetljećima. Indija mu je 2015. dodijelila Padma Shri, četvrto najviše civilno odličje u zemlji.