Imate još samo nekoliko dana za ovu odličnu humorističnu seriju na Netflixu, svih šest epizoda stane u jednu večer

Popisi najboljih serija svih vremena odavno su mi postali jedna od najdosadnijih stvari na svijetu. Čini mi se kao da već desetljećima vrte iste naslove, poredane uvijek istim redoslijedom, ostavljajući dojam kao da godinama nije snimljeno ništa novo. Toliko sam se puta našla kako ih pregledavam s besmislenim osjećajem obveze, kao kad prolazite pokraj police s klasicima koje ste trebali pročitati u srednjoj školi.

Popisi podcijenjenih serija imaju, međutim, sasvim drugu energiju. Oni su poziv na malu osvetu, prilika da netko konačno kaže naglas ono što ste vi godinama mislili u sebi i o čemu ste šutjeli iz pristojnosti. Magazin TIME 11. kolovoza objavio je izbor pedeset najpodcijenjenijih serija 21. stoljeća, a negdje na tom popisu, između naslova za koje čujem prvi put, stajao je jedan koji mi je bio itekako poznat: Crashing, serija čiji naslov nema službeni hrvatski prijevod, a teško ga je i jednoznačno prevesti. Najbliže bi mu, barem u kontekstu radnje, možda bilo „Privremeni smještaj“.

Judy Berman u tekstu piše da je Phoebe Waller-Bridge jedna od najslavnijih britanskih televizijskih autorica svoje generacije, dok je njezinu komediju iz 2016. jedva itko pogledao, premda je izašla iste godine kada i Fleabag. Ugodan je to osjećaj kad vam ozbiljna kritičarka potvrdi mišljenje koje godinama vučete sa sobom. A onda sam nedugo poslije naišla i na vijest koja mi je dala sasvim konkretan razlog da o ovoj seriji pišem upravo sada: Crashing uskoro odlazi s Netflixa.

Šestero junaka serije stanuje u napuštenoj londonskoj bolnici kao takozvani property guardians, čuvari prazne nekretnine koji zauzvrat ondje žive uz znatno nižu najamninu. Model je kod nas gotovo nepoznat, ali u gradovima s kroničnim nedostatkom pristupačnih stanova itekako postoji. Crashing se često opisuje kao svojevrsni britanski odgovor na Prijatelje za novu generaciju, iako mi je ta usporedba prilično mršava. Osim skupine mladih ljudi koji žive zajedno i neprestano se petljaju jedni drugima u veze, ove dvije serije nemaju mnogo zajedničkog.

Crashing počinje s Lulu, koju glumi sama Waller-Bridge. Sjedi u autobusu prema Londonu s ukuleleom u rukama i uporno gnjavi suputnike. Ide iznenaditi Anthonyja, prijatelja iz djetinjstva, a tek na vratima bolnice shvaća da je on zaručen za Kate. Kate fizički pomalo podsjeća na Lulu, ali po naravi joj je potpuna suprotnost: draga, pedantna i bolno nespretna unatoč najboljoj volji. Ni ostali likovi ne dolaze u finim nijansama. Mjestimice su karikature, ali vidljivo je da je to namjerno napravljeno u dozi koja neće otjerati gledatelja. Francuska umjetnica Melody puši, slika i govori u aforizmima, a rastavljenog i depresivnog Colina gotovo prisvaja kako bi slikala njegovu bol. Sam se s očevom smrću nosi tako da se lijepi za sve redom, a kad shvati da ga privlači cimer, brani se mačističkim i homofobnim forama.

Kod nekog drugog autora bio bi to sasvim pristojan popis zamjerki. Kod Waller-Bridge to je već njezin prepoznatljivi potpis. Ona namjerno gura likove u pretjerivanje, a onda im u jednoj rečenici podmetne toliko istine da joj se jednostavno morate nakloniti jer je uvijek ludo duhovita. Njezina komedija uzima stvarne situacije i probleme: stanovanje, tugovanje, ljubomoru, seksualnost o kojoj se izbjegava govoriti i nesposobnost da ljudima kažemo što zapravo želimo, ali ih nikad ne pokušava prikazati naturalistički. Realizam prepušta drugima. Upravo je po tom spoju pretjerivanja, nelagode i iznenadne emocionalne preciznosti danas vrlo lako prepoznati njezin rukopis.

Publika je prema seriji prilično velikodušna. Na IMDb-u ima ocjenu 7,6, dok Rotten Tomatoes bilježi 83 posto pozitivnih kritičarskih ocjena i 90 posto kod publike. Jasno mi je zašto je publika toliko pozitivna prema ovoj seriji jer, budimo iskreni, danas je doista malo dobrih komedija, a Crashing to doista jest. U cijeloj ovoj priči zanimljivo je i spomenuti zašto je serija smještena na listu najpodcjenjenijih. Crashing je bio prvi televizijski projekt koji je Waller-Bridge napisala i osmislila, a na ekrane je stigao nekoliko mjeseci prije Fleabaga. Ista godina, ista autorica, isto povjerenje u nelagodu kao komično gorivo. Jedna serija otišla je u orbitu, druga gotovo ravno u arhivu.

Druga sezona Fleabaga godinama poslije pomela je Emmyje, Andrewa Scotta pretvorila u globalni televizijski fenomen, a Waller-Bridge osigurala nove ugovore. U retrospektivi je zato posebno zabavno gledati Crashing i prepoznavati ideje koje će poslije razviti mnogo preciznije. The Guardian je primijetio i da napetost između Lulu i Anthonyja nosi blijedu sjenu onoga što će nekoliko godina kasnije postati odnos Fleabag i „Vrućeg svećenika“, samo što je Anthony zabranjen iz sasvim ovozemaljskih razloga.

Zato Crashing preporučujem sada dok još ima vremena da ju pogledate na jednostavan način. Šest epizoda po dvadesetak minuta, ukupno oko dva i pol sata, zapravo su jedna večer. Vjerujem da čak i ljeti imate dovoljno pažnje za to. Serija ima sve potrebno da vas ugodno opusti: humor, malo poigravanja s neugodom, seks, tuga, samosabotaža i Waller-Bridgein osjećaj za ljude koji će prije napraviti potpuni kaos nego izgovoriti jednu iskrenu rečenicu. Samo je sve još malo sirovije i glasnije. Rok vam je 31. kolovoza.